Francesco Mazzetta
Isabella Michela Affinito

    3. Myriam Pierri

Alfonsina Campisano Cancem

    5. Deborah Benigni

 

Francesco Mazzetta

(Mucchio Selvaggio, br. 588/2004, Italija)

  3. Myriam Pierri, pjesnikinja (Italija, 2004)

     Rat, uvijek i stalno rat, onaj koji nikad ne napušta našu planetu i kruži li kruži, nezasit boli i krvi. Autor je obuzet njime, previše viđenog užasa koči njegovu sposobnost da se odaleči od uspomena i događaja koje bi bilo bolje nikada proživjeti. Knjiga je propitivanje, prikaz posljedica rata koji je previše toga uništio, koji je previše razorio ljudi i stvari. Sve što je svakodnevno, obično, postaje bolno i teško, i nema više spokoja i izvjesnosti istih budućnosti koje se prenose s naraštaja na naraštaj. Pisac dočarava nesigurnost i strah od daljnjih štetnih i tužnih događaja koji bi mogli dodatno poremetiti ritam patrijarhalnog života. Ritam pisanja zastaje, ponovljene kružne misli sprječavaju kreativnost da se raspostre po svom prostoru, um se umiče u mašti i apstraktnom zbog tog viđenog vlastitim očima ojađenim ratom i ljudskom patnjom. Vraćanje prošlih vremena proganja ga, svježi vodotoci i rascvale livade, velebne šume u svoj svojoj ljepoti, a činjenica da ih je već doživio i uživao u njima dodatno zagorčava njegovo svakodnevno prisjećanje i usporedbu svega toga s mračnom sadašnjosti.

                   

                                                                                                               

                                                                                                                              

  4. Alfonsina Campisano Cancem

Edizioni Universum – Trento 2004.

Dražan Gunjača, višestran književnik čiji opus sadrži brojne romane, drame, eseje i kratke priče, živi na Balkanu gdje su tragovi posljednjeg rata još uvijek tužno vidljivi. Ova se knjižica, čiji je naslov u snažnom kontrastu s latinskom izrekom «homo homini lupus», izrazom ljudske prirode, teško može definirati zbirkom priča, kako u predgovoru kaže Renza Agnelli. Doista, iako se priča nazire tu i tamo (na primjer u priči o maloj Eli, seropozitivnoj djevojčici koju druga djeca i njihovi roditelji izbjegavaju kao da je kužna, ili u onoj o golubu s kojim pisac uspostavlja prijateljski odnos), knjiga je prije svega intiman dnevnik koji se, baveći se temama poput ljubavi za domovinu ili ljudskom neosjetljivošću za tuđe tragedije, zaustavlja na razmišljanjima punim gorčine o ratu koji stiže «iznenada, nepodnošljivo arogantno kao bilo koji nezvani gost koji ne prihvaća odbijanje». Njegova nas promišljanja navode na razmišljanje i na patnju, no svako toliko je lijepo stati i pokušati razumjeti skrivenu stranu svih stvari.

            Nakon 5 strašnih godina, čini se da rat u Hrvatskoj nije ostavio vidljiva traga: turisti će, privučeni ljepotom krajolika, i dalje fotografirati, a sunce će i dalje obasjavati zelenkasto more... U New Yorku, u kojemu su dva tornja vladala nad gradom, nastat će nešto monumentalno koje će svom stvoritelju pribaviti beskrajnu slavu: a turisti će još jednom, zaboravljajući ogromnu crnu rupu nastalu u atentatu 11. rujna 2001. povicima ukazivati na čudo i fotografirati... Most u Mostaru pod kojim su rijeka i životi tamošnjih ljudi tekli 427 godina, nije preživio rat. Na njegovom je mjestu niknuo novi most, čvršći i moderniji... Na prvi pogled sve je kao i prije. No tko će uvjeriti rodbinu žrtava da je sve to bilo potrebno kako bi se na šahovskoj tabli figure vratile na svoje mjesto? U svakom ratu – s gorčinom nam govori autor – s jedne strane postoje ratnici koji se igraju heroja a da ne znaju zašto, a s druge nesretnici koji umiru i koji nikada neće saznati zašto, dok iznad svega toga stoje moćnici kojima je rat potreban kako bi nastavili biti moćni; «Bombe uvijek ubijaju, bez obzira na njihov kvocijent inteligencije.»

 

 

     5.   Deborah Benigni (Punto di vista, br. 45/2005, Italija)

     Lucidna ali beskompromisna analiza vrijednosti i značaja kojeg danas ima riječ «rat»: tako možemo definirati ovaj traktat hrvatskog autora koji temeljito, uz tisuću pitanja ali i deliričnih istina, istražuje motive koji ljude naganjaju na takvo ludilo i na njegovo stalno besmisleno ponavljanje sve do opće apokalipse mučenja.

              Autor kao polaznu točku takvog promišljanja uzima stravični balkanski rat kojeg je prošao («rat koji je trajao pet godina», kako sam više puta ponavlja između redaka), i koji je fizički i iznutra razorio zemlju u kojoj i dalje živi i piše svoje romane, i za koju gaji «neshvatljivu ljubav». Taj je rat za mnoge već odavno prošlost, no autor tvrdi da zapravo nije nikad ni završio, ili barem ne bi trebao završiti u svijestima ljudi: rat nije samo stvar države, već opsesija za koju je odgovoran, osim sudionika, i sav ljudski rod («Ako nijedna normalna osoba ne želi rat, zašto je rat postao normalna pojava?»).

              Žestoka ali iskrena kritika civiliziranog svijeta, usmjerena na razbijanje indiferentnosti koja obavija toliko mnogo ljudi dok se radi o tužno aktualnoj temi. Tema je to koja se po Gunjači ne može izraziti u množini: u vrijeme «galopirajuće globalizacije» nije logično govoriti o mnogim ratovima… svi oni imaju previše sličnosti, toliko da nas nagone na pomisao da je «rat» beskrupulozni vladar, pakleni demon koji opsjeda dušu, razum i sve materijalno na svijetu. Postoje li zaista «velikani» u sukobu, ili je to On, stravična personifikacija, koja vlada «vladarima»? To je posljednje u nizu pitanja koja autor postavlja sebi a retorički i čitatelju ovih 14 kratkih priča pisanih živim jezikom, ali nikad neiskreno ili konformistički.

              Književni sukus djela je razuvjereni apel da pogledamo stvarnosti u oči i razmislimo o gorućim temama. Ima li zaista smisla u naše vrijeme govoriti o «inteligentnim bombama», kad su one same očajnička uvreda životu? Kako može rat biti razuman izbor? Dileme koje ističe autor ne pogađaju samo sudbinu njegove zemlje već se dotiču i drugih stvarnosti: New York nakon 11. rujna, Irak, Afganistan… Čitatelja se navodi na razmišljanje o vlastitoj ulozi i o svojim obavezama prema svijetu, što Gunjača naziva «svojom najvećom i najbolnijom iluzijom». Rat na žalost pripada svima, a ne samo onima koji su njegovu dramu proživjeli u prvom licu. Naslov knjige može na kraju izgledati kao neobičan paradoks: koja su to braća o kojoj se govori? U istoimenom odlomku objašnjeno je da je to citat govora Svetog Oca Ivana Pavla II u posjetu autorovoj zemlji. Gunjača se ograničava na priznanje da su «svi ljudi braća, a iznimke to potvrđuju».