www.DrazanGunjaca.net

Snovi nemaju cijenu, kaže Dražan Gunjaca u naslovu ovog svog petog romana, ostavljajuci vec ispocetka citatelja u nedoumici kako valja tumaciti njegov smisao: jesu li snovi neprocjenjivi ili su u bescjenje? Ponudivši citateljima taj dvosmisleni recepcijski i interpretacijski kljuc, koji dosljedno razvija kroz fabulu romana služeci se inventarom formalno-stilistickih obrazaca i sredstava prokušanih i dovedenih do krajnje tekstualne funkcionalnosti vec u prethodnim romanima, Gunjaca nastavlja svoje dosljedno duboko promišljanje onog što Norbert Elias naziva humana conditio, u njezinom danas vjerojatno najosjetljivijem, najškakljivijem pojavnom obliku, Drugosti.
I vrijeme, i mjesto i okolnosti u kojima to cini nezahvalni su za takvo što, pa stoga ni ne cudi što se naposljetku u Gunjacinom pojmovnom svijetu iskristalizirao san kao mogucnost nadilaženja nesklonih vremena, mjesta i okolnosti. Isti je to san koji su odsanjali mnogi, poput sna Martina Luthera Kinga o jednakosti svih ljudi, svakog covjeka: I have a dream, u svom kršcanskom ufanju navještao je, ima tome cetrdesetak godina, Luther King vrijednost življenih snova, neprilagodenosti i neprihvacanja stvarnosti koja je protivna temeljnih ljudskim vrijednostima. I taj neprocjenjivi življeni san (koji, naravno, nema nikakve veze sa življenjem u snovima) Gunjacin je san, življeni san covjeka koji se sebe radi, ali i zbog drugih, ne oglušuje na nasilno prekinut Lutherov san, koji da bi ocuvao svoju ljudski (trans)supstancu, prihvaca ljudskost Drugog. Jer taj je Drugi Bližnji, kojega valja voljeti onako kako bezuvjetno nam je to sveta Katarina Sienska prenijela na samome pocetku svoje Knjige Božje providnosti. Sni su doista neprocjenjivi.
No, s druge strane, Martin Luther King svoje je snivanje pred okupljenim mnoštvom u Washingtonu ubrzo platio životom. Njegov se san u srazu s vremenom, mjestom i okolnostima pokazao bescijenjem, bezvrijednim, zapravo pogubnim po život. Kao što se bezvrijednim pokazuje zajednicki san o prijateljstvu dvojice protagonista novog Gunjacina roman, koji stalno iznova umiru nakon svakog sraza s vremenom, mjestima i okolnostima kojima ne samo da se ne mogu, vec se prvenstveno, medusobnog prijateljstva i vlastitih bica radi, ne žele prilagoditi.
Ovo je dakle, dakle, prica (o) dva anti-junaka, (o) dva neprilagodena gubitnika nad kojima neprestance visi Damoklov mac prisilnog prekinuca zajednickog sna. Jer žive u vremenima i na mjestima u kojima su okolnosti snove pretvorile u nocne more, u sveopci horror u kojemu nema mjesta nijansama, istancanostima, duhu. Samo bezlicni mrak koji sve nastoji utopiti u svoje ništavilo. Gunjacini gubitnici tome se žestoko opiru, kako znaju i umiju, najviše uzajamno se podvrgavajuci stalnim propitivanjima, dubinskim psihološkim traženjima onih osjeca i misli koji su posljednji žišci koji još iskre u toj tmini nepreglednoj. Ali, buduci da su gubitnici, anti-junaci, oni to cine dosljedno sebi, s puno ironije i samoironije, uzajamne zajedljivosti, koja nerijetko zna biti i dobronamjerno zlurada. Kako i prilici dvojici prokazanih nacionalno «neosviještenih» prijatelja, Srbinu i Hrvatu, koji se nikako ne žele nacionalno «osvijestiti», odnosno probuditi i napokon postati neprijatelji.
Za ovu je složenu igru izmedu dva usnula anti-junaka i svijeta jao-jave koji ih okružuje Gunjaca napravio znacajan zaokret u svojim kompozicijskim modelima gradnje tekstualnog svijeta. S dosadašnjeg «romana-freske», u kojem junak-pripovjedac svojom autobiografskom pricom «otvara» vrata mnoštvu likova, koji potom suvereno zavladaju romanom svodeci pripovjedaca na neku vrstu kronicara dogadaja, Gunjaca je prešao na «dijaloški» roman, u kojem su stalno u žiži dvojica anti-junaka, bilo zasebno bilo zajedno, dok su svi ostali likovi svedeni na elemente pozadine, ambijentacije, i tek se rijetko izdižu na razinu leit-motiva koji posreduju zakucasti psihološki duet-duel koji se cijelim tijekom romana odvija izmedu protagonista. Takav pristup kompoziciji ne dopušta s jedne strane preobrazbu intelektualne grade od koje je roman sazdan u privatni autorov brevijar, dok istom s druge sprjecava da se ona pretvori u isprazna opca mjesta. Radi se o stalnom jahanju na oštrici noža, koji stalno prijeti da presjece potke teksta, ali nikad to ne ucini zahvaljujuci Gunjacinoj vještini i nepogrešivom osjecaju za ritam i granicu moguceg emocionalnog i psihološkog korištenja pojedinih gradbenih elemenata. Novi kompozicijski postupak znatno je utjecao i na ambijentaciju, pa je ona od za Gunjacu uobicajene gotovo naturalisticke postala simbolicna, pretvarajuci fizicki prostor odnosno fizicke prostore u gotovo magijske prostore divergentnih, heterodoksnih kulturnih i civilizacijskih simbola, znamenja i vrijednosti, subverzivne dekompozicije negativnog, ništiteljskog duha vremena i uspostave jedno nove (sve)ljudske osjecajnosti.
Kompozicijski zaokret nije pak uvjetovao stilisticke promjene, pa je i ovaj roman napisan u poznatoj Gunjacinoj maniri, koja uvijek daje prednost stvarnom, razgovornom pred knjiškim jezikom. Ovom je prigodom Gunjaca na toj crti ispisao roman hrvatskim i srpskim jezikom, postižuci na taj nacin tipican bilingvalni stilski pastiche, koji ga približava suvremenim iskustvima borderline književnosti, kako u doslovnom tako i u psihijatrijskom znacenju engleskog termina.
U svojoj potrazi za ljudima dobre volje, kojima je posvetio ovaj svoj roman, Gunjaca je citateljima ponudio upravo to: dva borderline slucaja, koji svoje psihicke poremecaje uspijevaju ustrojiti u neuroticno ponašanje i koji kroz svoju logoroicnost pokušavaju pronaci ono što je hiperaktivnost drugih izgubila – Logos, ukazujuci nam da u bolesnom društvu zdrave osobe prividno izgledaju bolesne. U svim vicevima o ludacima, stvarno je poludjelo njihovo okruženje, ali toga (nažalost) nije svjesno. U takvoj stvarnosti, doista, snovi nemaju cijene, kako god protumacili znacenje izraza.

Mr.sc. Srda Orbanic