Dražan Gunjača SEDAM DANA SAMOĆE

ROMAN

home
Biografija
Intervjui
Narudžbenica
Sponzori
Links
guestbook
E-mail

Sedam dana samoće
- recenzije

Recenzije:

1. Kim Cuculic

2. Vanesa Begić

3. Mr.sc. Srđa Orbanić

 

 

                        *******

 

«Sedam dana samoće» naslov je novog romana pulskog autora Dražana Gunjače, koji je za svoja dosadašnja djela «Balkanski rastanci» i «Balkanski rulet» višestruko nagrađivan u Italiji. Kako je u predgovoru napisao Srđa Orbanić, u svom novom romanu Gunjača ide putem utrtim romanom «Laku noć, prijatelji», a to je put odstupanja od ratne tematike i posvajanja novih tematskih sklopova. Pritom se Gunjača iskazuje kao autor izrazitog urbanog senzibiliteta obilježenog građansko-intelektualnih sastavnicama okruženja kojemu i sam pripada. Oba su spomenuta romana u dobroj mjeri i generacijski obilježena, pa bi se moglo reći da Gunjača pokušava u književnost pretočiti kolektivni imaginarij i senzibilitet jedne generacije koja je pomalo izgubljena. Na kraju Orbanić zaključuje da je najjednostavniji pokušaj definicije romana «Sedam dana samoće» da je to feministički roman napisan muškom rukom. Roman je objavljen u nakladi «Libro» iz Pule.

 

2. Vanesa Begić (časopis «Riječi», Sisak, studeni 2005)

Dražan Gunjača: Sedam dana samoće, Libro, Pula, 2005.

Kada se on i ona rastaju

     Sedam dana samoće. Naslov dakako zvuči na neki način poznato i djeluje simbolički. Sedam je dana u tjednu, ali sedam je i grijeha. Samoća je uvijek aktualna tema o kojoj se stalno nanovo dade pisati i diskutirati. Kao treći element, tu se pojavljuje ljubav ili – bolje rečeno – ljubavni prekid.

     On i ona su u braku, ali taj brak više ni čemu ne sliči. Prigovaranja, dobacivanja, neprestane svađe; glavni su elementi njihovog suživota koji se u stvari svodi na puko dijeljenje istoga stana. Sve dok njoj jednoga dana ne prekipi i zalupi vratima. Tada počinje njegova noćna mora: čekanje, druženje s cigaretama u besanim noćima te crne misli koje neprekidno teku. Želi li on da mu se ona vrati i što će oni učiniti da promijene svoje ponašanje kako bi brak počeo usklađivati?

     Na više od stotinu stranica podijeljenih u sedam poglavlja – dana, nalazimo njegove monologe, solilokvije i introspekciju – potragu nekih drugih, dubljih dimenzija postojanja uz neprestano preispitivanje. Na kraju se ona vraća i pripovijedanje ukazuje na sretan svršetak, ali, ipak, sve ostaje i pomalo nedorečeno.

     Dražan Gunjača (Sinj, 1958.), diplomirani pravnik, zadnjih desetak godina živi i stvara u Puli. Objavio je romane Na pola puta do neba, Balkanski rastanci i Ljubav kao kazna (ta su tri romana dio trilogije Balkanski rastanci). Uz to, objavio je još romane Laku noć, prijatelji i Snovi nemaju cijenu, drame Balkanski rulet i u Sjeni razuma te pjesničku zbirku Kad me ne bude više. Najviše je nagrada dobio za dramu Balkanski rulet; i to prestižne talijanske nagrade «Il viaggio infinito 2003», Anguillara Sabazia citta d'arte» (plaketa Europskog parlamenta), «Premio Ripa Grande», zatim «Premio Cesare Pavese-Mario Gori 2003», «Premio Carver 2003», La fonte, citta di Caserta», «Premio Logos 2003», Premio Phintia 2003», «Concorso verso il Duemilla», «Premio internazionale Navaro», «Citta di Casino», prestižni «Premio letterario Trieste – Scritture di frontiera 2003», nagrada u kategoriji kazališnih djela te «Premio internazionale Nuove lettere», također 2003.

     Roman Balkanski rastanci nagrađen je 2002. godine nagradom «Satyagraha», a autorove pjesme dobitnice su nagrade «Agora 2003». Također 2003. godine, dobio je nagradu «Concorso arcobaleno della vita» za priču «Ljubav i domovina» te «Premio internazionale Citta di Lugo 2003» za priču «Na prvi pogled».

     Govoreći o njegovu opusu, neizbježno je pribjeći postmodernističkome diskursu, gdje je posebno zorna intertekstualnost. Gunjača je napravio značajan zaokret i u kompozicijskim modelima stvaranja tekstualnoga svijeta; on stvara takozvani «dijaloški» roman, gdje je cjelokupna narativna komponenta svedena na odnose dvojice protagonista, anti-junaka.

     Vidljivo je da autor piše s lakoćom, te da ima istančani osjećaj za ritam i za tekst. Sintetizirajući jednom rečenicom tematiku njegovih romana; reći ćemo da Gunjača piše o problemima suvremenoga čovjeka na Balkanu za vrijeme i nakon rata, i to s različitih gledišta, uz vrlo detaljnu psihološku analizu te stilizaciju likova. Kroz životne priče tih likova autor donosi važan aspekt povijesti te društvene povijesti, gdje je pojedinačna sudbina ponekad poistovjećena s onom kolektivnom.

     Što se tiče strukturalne komponente teksta, pripovjedač u Gunjačinim romanima nije uvijek analitički ili sveznajući; ponekad je to jedan od likova, a drugi put kao da zajedno s čitateljima i pripovjedač otkriva niti više ili manje zamršenog klupka. U njegovim romanima i opisi i striktno pripovjedni dio teksta pretpostavljaju temporalnost, a ponekad je važnost naše percepcije o događajima i likovima manja od stupnja naše spoznaje o svemu tome. No, važno je napomenuti da su likovi vrlo realno stilizirani, da su to u svakom pogledu «živa» bića, akteri u autentičnim događajima, a poezija toga autora, koja učestalo donosi tematiku socijalne naravi, jer na neki način prijelaz između narativnog i filozofskog diskursa.

     U ovoj se knjizi autor dokazuje kao pripovjedač iznimnog urbanog senzibiliteta koji kroz sedmodnevno razdoblje dočarava krah jednog muško-ženskog odnosa. Čitajući ovu, kao i sve ostale njegove knjige, čitatelj se teško može oteti dojmu da autor piše o proživljenim i doživljenim situacijama, a posebno dolazi do izražaja autorova iskrenost i izravnost.

     Nekome se može učiniti i ženskim romanom pisanim muškom rukom, odnosno autor na neki način tu igra i na kartu psihološke analize prema kojoj u svakoj osobi, neovisno o spolu, ima muških i ženskih osobina, a prema tome i načina razmišljanja. O tome svjedoče i prve rečenice njegove knjige: Ostavila me. Konačno. Konačno sam. Doslovno i metaforički. Takve su fraze obično prisutne u knjigama u kojima o ljubavnim jadima progovara ona, dok je muški lik redom negativac. No, u ovoj knjizi nema pozitivnih niti negativnih likova, svi su oni podjednako dobri i loši, oni su ljudska bića s manama i vrlinama.

     Sam se pripovjedač koji je na trenutke homodijegetski definira realistom, te nipošto fatalistom, ali barem malo pesimistom. Na vrlo su zanimljiv način profilirani muško/ženski dijalozi, kao i rodna razlika što se tiče razmišljanja.

     Zanimljivo je napomenuti kako je glavni lik odvjetnik, upravo kao i autor Gunjača, pa na taj način dolazi do još većeg paralelizma među tim instancama (homodijegetski?) pripovjedač, autor i glavni lik.

 

3. Mr.sc. Srđa Orbanić (predgovor)

     U svom novom romanu «Sedam dana samoće» Dražan Gunjača ide putem utrtim romanom «Laku noć, prijatelji», a to je put odstupanja od ratne tematike i posvajanja novih tematskih sklopova. Pri tom se Gujnača iskazuje kao autor izrazitog urbanog senzibiliteta obilježenog građansko-intelektualnim sastavnicama društvenog okolja kojemu i sam pripada. Oba su rečena romana u dobroj mjeri i generacijski obilježena, pa bi se moglo reći da Gunjača pokušava u književnost pretočiti kolektivni imaginarij i senzibilitet jedne generacije, koja je (pomalo) «izgubljena.

     Ta građansko-intelektualna, generacijska i urbana obilježja sveprisutna su i u ovom kratkom romanu, u kojemu Gunjača kroz sedmodnevni vremenski period prikazuje rasap i krah jednog muško-ženskog odnosa. Namjerno ne govorim o «vezi» jer se autor u svojem promišljanju uzdiže iznad pukih socioloških odrednica suodnošenja osoba različita spola i iznalazi u njemu neke temeljne općeljudske dimenzije koje se razvijaju od nagonske spolne privlačnosti preko intelektualne bliskosti do duhovne srodnosti. U tom je svom promišljanju Gunjača zadržao tri temeljne značajke svog autorskog stvaralačkog postupka: iskustvenost, izravnost, iskrenost.

    Čitajući Gunjačin roman(e) čitatelj se nikako ne uspijeva oteti dojmu da autor piše o proživljenim i doživljenim situacijama, čijim je rasčlambama došao do nekih gotovo arhetipskih struktura i modela ljudskog ponašanja koje mu omogućavaju da o njima piše ogolivši ih društvene hipokrizije i naslaga njihovih interpretacija s različitih gledišta. Radi se o izravnom uvidu u situaciju koji prethodi njezinoj «perceptivnoj adaptaciji» sociokulturnom kontekstu. Činjenice imaju nezgodnu karakteristiku da se ne daju mijenjati po vlastitom nahođenju, kao da čitateljima poručuje Gunjača, njihov je «život» neovisan o pojedinčevim nastojanjima da ih modificira u svojoj svijesti. To izravno, autorskom točkom gledišta nepatvoreno, posredovanje činjenica nameće autoru treće dispozitivno načelo, iskrenost, koja se tiče autora, kao epifanijskog posrednika stvarnosti, lišenog afektacije, koketiranja s fikcijom. Ako sve i jest relativno, kako hoće moderni subjektivizam, barem je ljudska etičnost apsolutna, i upravo u tom postulatu Gunjača utemeljuje svoj romanom posredovani svjetonazor: svaki je čovjek svijet za sebe, ali svaki je čovjek i dio svijeta u kojem živi, pa je naša, ljudska, etičnost proizvod usklađivanja tih dvaju svjetova, a pisac mora iskreno prozboriti o vlastitom usklađivanju. Upravo to Gunjača i čini radikalizirajući ovim romanom svoje kompozitivne postupke. Vizualno naglašeni kontrapukt između narativno-refleksivne i dijaloške komponente romana, zapravo je kontrapukt između unutarnjeg i vanjskog svijeta pripovjednog Ja, iz kojeg izrasta doživljaj totalitarnog intersubjektivnog odnosa. Ako je ljubav obilježje svekolikog bića, kako nam Gunjača pokazuje, onda njezin prestanak, nestajanje ima za posljedicu rastakanje bića, čovjeka kao takvog, bez obzira na spol, dob ili kakvu drugu bio-sociološku značajku.

     Stoga je najjednostavniji pokušaj definicije novog Gunjačinog romana da je to feministički roman napisan muškom rukom. I u tome iščitivam autorovu «subverzivnost», jer postupak računa i igra na čitateljevu nedoumicu. Kombinirajući feminilni i maskulini dio svoje osobnosti, Gunjača gradi jednu «intersubjektivnu» autorsku točku gledišta koja mu dopušta da prelazi uobičajene spolne granice i da fokusira odnose među ljudima u onoj točki u kojoj se dotiču dva unutarnja, bilo slična bilo različita, svijeta. U toj točki nastaje vanjski svijet koji svojim neovisnim, no uvijek racionalnim ili barem razboritim odvijanjem pritišće i krši nagonska nagnuća ljudi.

     Krajnji je ishod ovakvog Gunjačina pristupa stalna nedoumica u čitatelja, koji nikako ne može do kraja shvatiti je li taj autorov «feminizam» stvaran ili je tek ironijski odmak od stvarnosti. No, u oba slučaja izazov je čitatelju njegov odmak, i to takav koji će mu omogućiti promišljanje i domišljanje vlastitih međuljudskih odnosa, napose odnosa zasnovanih na emocionalnoj srži svoga bića.

 

Wolgy
webmaster