www.DrazanGunjaca.net

Objavljen je, evo, i treći dio trilogije Dražana Gunjače Balkanski rastanci, roman Na pola puta do neba. Osobito mi je zadovoljstvo što mi je autor, kao i u prethodna dva slučaja, pružio mogućnost da iznesem nekoliko svojih čiteteljskih bilješki, koje će ovom prigodom biti nešto duže budući da je ovim romanom, u za me iznenađujuće kratkom roku od samo osamnaest mjeseci, dovršena trilogija koju je autor najavio već pri objavi prvog romana.
Kako to i sam autor navodi, premda posljednji po datumu objave, ovaj je roman ne samo prvi u kronološkom slijedu trilogije, već je in nuce, u radnoj verziji, prvi i napisan. Od tada je prošlo dvadesetak godina, a početna je autorova želja da “baci na papir” i tako sačuva u sjećanju događaje iz svog i iz života svojih prijatelja i kolega, s kojima je stjecajem okolnosti, zbog svojeg poziva, dijelio one vidove svakodnevnog življenja što se obično dijele s obitelji i s bliskim, najbližim osobama, u teškim vremenima koja su uslijedila prerasla u pokušaj da se osobno othrva toj damnatio memoriae, osudi na zaborav, na oduzimanje prošlosti, kojoj smo svi mi već u nekim godinama, koji neku prošlost imamo, bili izloženi.
Na povijesnoj prijelomci s kraja drugog tisućljeća, koja je u našim krajevima dovela do sloma “samoupravljačke” ideologije i kraha države koja je bila njeno utjelovljenje, dakle u trenutku kad je povijesni obrat mobilizirao mase i njihovu etnocentričnu kolektivnu svijest, osobni ideali, životopisi, prijateljske veze postali su žrtva koju je valjalo prinijeti na oltar “bolje budućnosti”, “slobode”, “demokracije”, “pomirbe”.
Stoga ovaj roman, onstran njegove kronološke punktacije u trilogiji i njegova vremena nastajanja, idealno doista predstavlja okončanje jedne od autora duboko proživljene misaone i emocionalne putanje koja ga je od neprihvaćanja ideološki uvjetovane sotonizacije konkretnih ljudi, vlastitih rođaka i prijatelja za koje je pouzdano znao da nisu vražje sjeme, u Balkanskim rastancima, preko protivljenja balkanskim političkim “novogovorima” koji su, poništivši individualnost stvarnih i dnevno-politički potrebnih neprijatelja, relativizirali sve, pa i najelementarnije moralne i etičke norme prvenstveno unutar vlastitih političkih zajednica u Ljubavi kao kazni, vodila i dovela u romanu Na pola puta do neba do općeg i bezuvjetneg afirmiranja potrebe za rehumanizacijom, ponovnim očovječenjem Drugog, za svakog tko je ideološki, etnički i na bilo koji drugi način različit.
Pritom mu njegova tolerancija, kako bi to rekao Popper, nije dopustila jedino da tolerira netolerantne.
Imajući na umu da se u užem i širem kulturnom i društvenom kontekstu u kojemu autor živi i radi takvi stavovi običavaju stigmatizirati terminom “jugonostalgičarstvo”, što je ravno anatemi, jasno je da je za takvo što trebalo dosta privatne i javne hrabrosti. Naravno, takvo površno etiketiranje više govori o onima koji takve etikete dijele, no o onima koji takve etikete nose, a u Gunjačinu slučaju ono je potpuno bespredmetno, jer je njegovo stvaralaštvo zasnovano na jednom ktonskom kršćanskom nazoru o ljubavi, oprostu, pokori. Kad velike riječi u ustima malih ljudi napokon pokažu svoju ispraznost, upozorava Gunjača svoje čitatelje, ostaju samo velike patnje, proživljene i od onih koje su velike riječi preobrazile u neprijatelje, s kojima se svi moraju nositi.
Eto, Na pola puta do neba je upravo to: roman o nužnosti tolerancije. Prepričavajući svojim čitateljima zgode iz vlastitog “armijskog” života odnosno zgode kojima je bio svjedokom, Gunjača oslikava galeriju likova, oficira i civila, Srba, Hrvata i Slovenaca, kojima je svima zajednička jedna osobina: ljudskost. Kako u njenim pozitivnim, tako i u njenim manje pozitivnim očitovanjima. Mali su to ljudi koji žive svoje male sudbine i svakodnevne životne probleme, koji znaju da jedina ozbiljna stvar koju u životu mogu učiniti jest da se ne uzimaju previše ozbiljno, jer preuzetnost za ishod ima nesnošljivost. Ljudi su to kojima su od velikih riječi draže svakodnevne sitnice koje iz dana u dan grade nepatvorene i neposredne ljudske odnose.
No, istodobno, to je i roman o odrastanju, budući da je u središtu autorove pažnje grupa mladih oficira ratne mornarice koji, služeći na graničarskim brodovima, zajedno sazrijevaju, prelaze iz godina mladalačke bezbrižnosti i zabave u zrele godine, kad se život počinje nametati svojom kolotečinom. Svako je sazrijevanje teško, složeno, oduzima poznato i nudi nepoznato, a pred tim nepoznanicama svi su ljudi isti, svi su stavljeni pred istu nužnost izbora. Bez obzira tko su i što su. Ocrtavajući, skicirajući svoje likove – jer mu je psihologiziranje strano, Gunjača ističe upravo tu njihovu dimenziju, mogućnost da sami izaberu kakvi će biti, kako će se suodnositi s drugim ljudima, kako će ustrojiti svoju ljudsku bit. Slijedeći temeljnu misao humanističkog filozofa Giovannija Pica, Gunjača implicite ukazuje da u tome nema nikakvog determinizma, da je upravo ta mogućnost izbora izvorište dostojanstva čovjeka kao bića. Ljudi nisu dobri ili zli zato jer su Hrvati ili Srbi, već zato jer su sami odabrali da budu takvi, i za taj svoj izbor osobno su odgovorni. Stoga s jedne strane svi trebaju osobno odgovarati za svoje postupke, a pripadnost nekoj određenoj zajednici ne može pritom biti olakotna okolnost, dok s druge strane nitko ne može biti odgovoran za loše postupke drugih, ne može snositi krivicu za njih.
Ova dva temeljna tematska sklopa Gunjača razvija kroz već dvaput iskušanu kompoziciju. Roman započinje autorovim uvodom u kojemu ukratko kontekstualizira djelo u okvire svoga stvaralaštva, pružajući temeljne podatke o modalitetima njegova nastanka, a završava epilogom u kojemu, pomalo se prepuštajući svom odvjetničkom senzibilitetu, izrijekom navodi i tumači svoju pripovjedačku motivaciju i misao vodilju.
Pored ovih denotativnih značajki, uvod i epilog imaju i jednu, po mom sudu, vrlo važnu konotativnu zadaću. U njima se Gunjača obraća izravno čitateljima, uspostavlja s njima neposredan odnos koji njegov roman, pojmljen kao komunikacijski čin, pomiče iz sfere javnosti u sferu privatnosti. Potvrdu za to nalazim i u nebrojenim porukama koje je autor dobio od čitatelja, a dio kojih je dostupan na Gunjačinim internet stranicama.
Između ova dva dijela smješten je roman stricto sensu, podijeljen u poslovičnih deset poglavlja, koja, premda se pripovjedački nadovezuju jedno na drugo, u biti funkcioniraju kao zasebne priče. Takav kompozicijski postupak kao da se Gunjači sam nameće jer savršeno odgovara njegovoj prevladavajućoj dijaloškoj teksturi.
Narativna struktura romana je epizodična: poglavlja u pravilu započinju spacio-temporalnim punktacijama i nakon kratkog pokretanja zamašnjaka radnje, pretaču se u duge dijaloge, tek mjestimice isprekidane narativnim i deskriptivnim elementima, a završavaju implicitnim ili eksplicitnim poantama. Kao da Gunjača, koji se - koliko znam - u mladosti bavio glazbom, poima poglavlja u knjizi kao stavke u skladbi. No, sva su poglavlja međusobno povezana stalnim reminiscencijama, koje se uglavnom realiziraju posredstvom likova, tako da nema skokovitih zastrana koje bi remetile temeljnu atmosferu cjeline. Kako bilo, ishod takve gradnje teksta je njegova ritmična diskontinuiranost, koja se realizira u opreci između dijaloga, kao središnje autorove punktacije, i ostatka teksta, kao njegovog digresijskog kontrapunkta, i koja pri čitanju izaziva osjećaj stalne psihičke uznemirenosti, gotovo frustriranosti, latentne tjeskobnosti, čak i kad sam tekst naginje humoru.
No, dijalog ima još jednu važnu ulogu u ekonomiji Gunjačinog pisma: on funkcionira kao medij odabranog stilskog registra, koji u sebi kombinira elemente “armijskog” sociolekta, uličnog slanga, ruralnog jezičnog uzusa, razgovornog jezika i stapa ih u jednu hrvatsko-srpsku mješavinu, punu svakojakih pretjerivanja, “sočnih” i “ružnih” izraza, pravopisnih i gramatičkih pogrešaka i nedosljednosti, koja kod većine jezičnih čistunaca - siguran sam - izaziva sablazan, ali koja s tekstualno-lingvističkoga gledišta predstavlja iznimno uspio primjer pastichea, književne interlingve.
Povrh toga, zahvaljujući njegovom velikom udjelu u romanu, dijalog “parazitira” i na ostalom dijelu teksta, u čiju hipotaktičku sintaktičku strukturu pretače svoje parataktičko rečenično ustrojstvo, čime nastaju para-hipotaktičke strukture obilježene velikim brojem subrečeničnih umetaka, sintagmatskih prefabrikata, tautoloških deiktičkih termina, konektora i priloga isticanja te drugih sličnih (para)lingvističkih markera neposredovane naracije. Suprotno tom prividnom nepoznavanju tradicionalnih narativnih načela, radi se zapravo o vrlo dobro promišljenom i osmišljenom narativnom postupku koji pruža autoru sva ona izražajna sredstva koja su mu nužna za izgradnju njegova tekstualnog svijeta.
A taj je tekstualni svijet dokraja pojednostavljen, sveden na svoje elementarne strukture i sastavnice, lišen hipokrizije uljepšavanja. To je svijet duhanskog dima i alkoholnih para, brodova i kavana, manje ili više neslanih šala, ali i svijet iskonskog pobratimstva ljudi, njihovih silovitih i iskrenih osjećaja, bez filozofiranja i psihologiziranja. U tom svijetu, koji je samo jedan od mogućih svjetova – ali je ipak moguć, nisu na snazi dvolične norme i regule svijeta u kojemu živimo: on slijedi jednu potpuno drukčiju, utopijsku logiku uzajamne solidarnosti, brige, spremnosti na pomoć, ljubavi za bližnjeg. Jer Gunjačino je pripovijedanje upravo to: ljudskom pakošću nezatrovano kazivanje o bližnjem, tko god on bio.
Ovdje ću završiti ove kratke bilješke o najnovijem Gunjačinom romanu, ali ću si uzeti slobodu da pridodam još nekoliko misli o trilogiji kao cjelini.
Krenut ću od temeljne konstatacije da sve što sam dosad napisao vrijedi, in ultima linea, za cijelu trilogiju. Odstupanja i razlike su minimalne i uglavnom tematski i sadržajno uvjetovane, pa su stoga izraženije na razini koherencije teksta no na razini njegove kohezije. Drugim riječima, donekle različiti input proizvodi uglavnom isti output, a to znači da čitatelj “ima posla” s u osnovi ujednačenim tekstovima.
Razloge toga valja tražiti u temeljnom Gunjačinom stavu prema pisanju, koji je lišen svake “književne” umišljenosti i preuzetnosti. Gunjača ne šalje poruke, ne otkriva i ne obznanjuje velike istine. On se jednostavno svojim djelomice autobiografskim, faktografskim pripovijedanjem obraća onim čitateljima koji su mu spremni posvetiti svoje slobodno vrijeme i s njime podijeliti sjećanja. Dakle, obraća se onim čitateljima koje je talijanski semiolog, književni teoretičar i romanopisac Umberto Eco u Postillama svom romanu Ime ruže naziva “nepreuzetnim čitateljima”. Naime, Eco je u mnogobrojnim razgovorima o romanu uočio da su roman tumačili najbliže onome što su bila njegove želje i očekivanja oni čitatelji koji ga nisu “iščitavali” između redaka, tražili u njemu skrivene poruke, dok su mu drugi, uslijed prevelikog oslanjanja na vlastitu kulturnu enciklopediju i intertekstualne veze, pridavali značenja koja on u autorskoj zamisli nije imao. Gunjačin idealni čitatelj je onaj čitatelj koji je jednako nepreuzetan kao sam pripovjedač.
Nepreuzetan pripovjedač za nepreuzetne čitatelje. Naravno, kad u ovom kontekstu govorim o nepreuzetnosti, nenadmenosti, ne mislim na umijeće, vještinu pisanja ili čitanja, već na stav prema njima. Dakle, bit je te nepreuzetnosti u kakvoći uspostavljenog odnosa između pisca i receptora teksta. Gunjača u tom odnosu bježi kao vrag od svete vodice od top-down određenja svog položaja, ne prihvaća viši položaj u tom komunikacijskom činu, već se situira na istoj komunikacijskoj razini s čitateljima, što mu omogućava da im ne “popuje”, da ih ne obasipa svojim “mentalnim onanijama”. On jednostavno raspolaže nekom faktografskom građom koju uobličava u roman i želi je podijeliti s onima kojima je ona poznata i/ili bliska, bez nametanja vrijednosnih mjerila ili interpretacijskih ključeva. To je prepušteno svakom čitatelju ponaosob.
Radi se o poimanju naratora ne kao tvorca, već kao posrednika: Gunjača sebi uzima ulogu posrednika između romansiranog factiona i čitatelja, i to je posredništvo očitovano u Ich-formi koju koristi. Stoga je njegovo pripovijedanje samo prividno u prvom licu, jer zapravo faktografska građa sama sebe pripovijeda, govori sama za sebe, a pripovjedač je tu samo da kao svjedok potvrdi da je tome doista bilo tako.
U tom smislu valja sagledati i prevladavanje dijaloga u tekstu. Uloga je pripovjedača da bude tek vezivo između likova, koji ustvari iskazuju svaki sebe. Pripovjedač Robi ne prenosi nam njihove misli, koje njemu nisu poznate, prenosi nam njihove riječi i njihova djela. Kao da autor time želi reći da nije važno što netko misli o drugom, već je važno kakvim se taj drugi iskazuje u svojim riječima i djelima.
Ta potpuna relativizacija sebe kao pripovjedača, koji ne samo da nije sveznajući, već otvoreno pokazuje sva svoja ograničenja, nije samo kompozicijski i narativno uvjetovana, kako sam upravo pokušao opisati, ona je utemeljena već u samom Gunjačinom pristupu pisanju. Ne mogu se oteti dojmu da začetak svega nije artistički, književnički poriv, odnosno da njegovo pisanje ima izvorište u jednoj izrazitoj autoterapijskoj funkciji, usmjerenoj prvenstveno na racionalizaciju frustracija proizišlih iz njegova neposrednog životnog okruženja, što ukazuje na čovjeka izuzetnog senzibiliteta koji mnogo intenzivnije doživljava i dublje proživljava stvarnost od okoline koja ga okružuje.
Takav pristup književnom stvaranju nije ništa novo u širim okvirima i predstavlja česti ironijski odmak, no u sredini u kojoj Gunjača stvara, punoj samozvanih velikih tvoraca epohalnih umotvorina, radi se o krajnje neuobičajenom low-profile samopoimanju, koje je samo po sebi znakovito: drevna sokratovska mudrost kao temeljno načelo stvaralaštva.
U potvrdu rečenoga podsjetio bih na činjenicu da je u sva tri romana Gunjača ekspliciranje njihovog intelektualnog podteksta “povjerio” jednom sporednom liku, uvijek povezanom s nekim tragičnim okolnostima. Čitajući romane, cijelo se vrijeme stječe dojam da se Gunjača sustavno i uporno trudi ukazati čitateljima da ono što i o čemu piše nije isključivo plod osobnog promišljanja, da se radi o bogatom iskustvu nataloženom zahvaljujući vezama i odnosima s mnoštvom drugih ljudi, međusobno vrlo različitih, ali bliskih njihovim temeljnim stavom prema životu i ljudima. S druge pak strane, činjenica da je ta eksplikacija povjerena likovima povezanim s nekim tragičnim okolnostima (ubojstvo, samoubojstvo, gubitak bližnjih) ukazuje na latentno pesimistično ozračje koje se provlači Gunjačinim romanesknim svijetom, inače površinski obilježenim optimističnijim značajkama.
Iz tog prožimanja optimizma i pesimizma rađa se tjeskobna konstanta zabrinutosti, upitanosti predvidivom budućnosti. Ta dimenzija Gunačina pisanja kao čina intelektualne iskrenosti i građanske hrabrosti, onstran dnevnopolitičkih otegotnih okolnosti koje ono podrazumijeva, privukla je pažnju brojnih čitatelja s kojima sam imao prilike razmijeniti dojmove o trilogiji.
Autorova spremnost da djelomice javno izloži vlastitu privatnost, da do neke mjere izloži svoju ljudsku srž posljedica je samosvijesti i samosvojnosti proizišloj iz njegovog slojevitog svjetonazora. U njemu ima raznovrsnih i raznorodnih, ponekad naizgled nespojivih sastavnica, no čini mi se da je moguće izdvojiti četiri osnovne odrednice.
Prva je sastavnica zavičajna tradicijska kultura rodnoga Sinja i Dalmacije, koja predstavlja senzibilnu, pojmovnu i vrijednosnu infrastrukturu koju je Gunjača dobio kao životnu poputbinu tijekom djetinjstva i dječaštva provedenog u Sinju i koja će svojim zdravorazumskim pristupom životu uvijek ostati prisutna u njegovom mentalnom sklopu.
Preseljenjem u Split i upisom prvo u medicinsku, a potom u vojnu školu, na tu se prvu počela nadograđivati druga sastavnica, generacijski obilježena, masovna pop-rock kultura mladih, kao “buntovnički” kontrapunkt zavičajnome i tradicionalnome s jedne strane te kao osnova insiderske solidarnosti vršnjačke grupe kojoj je pripadao. Ona će nastaviti biti prisutna i kad se ta grupa stjecajem okolnosti, uslijed razdvajanja životnih putova ta vršnjačka, prijateljska skupina bude raspala i funkcionirat će kao osjećajno utočište pred nasrtajima vremena koje melje sve pred sobom.
Treća je sastavnica “vojnički” life-style, supkulturni životni stil tipičan za profesionalne vojnike, niže mornaričke časnike koji žive i rade u jednom zatvorenom, klaustrofobično skučenom, isključivo muškom miljeu pograničnih brodova, gdje su neposrednost, izravnost, otvorenost i zajedništvo više pitanje zajedničkog življenja i često preživljavanja u teškim situacijama, nego nekakvog ideološkog nametanja. Taj je životni stil, vrlo blizak tradicijskom, određen čvrstim muškim prijateljstvima i usputnim vezama sa ženama, neminovnim žrtvovanjem privatnog života pozivu, prihvaćanjem odvojenosti od obitelji, pa je već i zbog toga lišen svih ideoloških natruha.
Četvrta sastavnica, nakon prelaska u “civile” i posvećivanja odvjetničkoj karijeri, sušta je suprotnost prethodnoj i obilježena je javnošću kao osnovnim principom na kojemu se ustrojava altruistička forma mentis i asistencijalistički senzibilitet, pripravnost da se pruži pomoć svakome tko je u nevolji.
Koliko god te sastavnice izgledale oprečne, čak nespojive, one grade vrijednosno koherentan i pojmovno kongruentan svjetonazor, koji u svojoj “književnoj” konačnici Gunjači pruža mogućnost stalne promjene točke gledišta, višestrukog doživljavanja i interpretacije jednih te istih tekstualnih činjenica. Romani time postaju iskaz polilogijskog subjekta, subjekta svjesnog svojeg osobnog i identiteta Drugog, ali istom i njihove nesvodivosti na kategorijalnost kolektivističkog duha.
Reći ću još na koncu da sve prethodno napisano ne valja shvatiti kao književno-kritički vrijednosni sud o Gunjačinim romanima, budući da potpisnik ove bilješke nije književni kritičar. No, neće biti zgorega ovdje podsjetiti da o dosezima njegova dosadašnjeg stvaralaštva dovoljno rječito govore dvije prestižne međunarodne književne nagrade koje je dobio u nepunih godinu dana, što je očit znak da su drugi, kvalificirani(ji) čitatelji prepoznali vrijednost onoga što Gunjača piše.
Ja ću tek zaključiti svojim temeljnim čitateljskim stavom prema autorovim dosad objavljenim djelima: možeš ih prihvatiti ili ne, mogu ti se dopadati ili ne, mogu ti se činiti više ili manje bliskim, ali ne mogu te ostaviti ravnodušnim.

Srđa Orbanić