www.DrazanGunjaca.net

Ovaj je roman nastavak romana "Balkanski rastanci" a koji je opet nastavak romana "Na pola puta do neba", tako da je ovo u osnovi treci dio iste price, o životima vecinom istih likova u razlicitim vremenskim razdobljima na ovim prostorima. Kako vec jednom rekoh, prethodni roman "Balkanski rastanci" može funkcionirati kao zasebna cjelina, tako da nije nužno procitati onaj ranije napisan, "Na pola puta do neba", koji konacno nije ni obavljen do sada. No, kako je izmedu ta dva prva romana relativno velik vremenski razmak, to se oni mogu tretirati kao samostalne cjeline. Medutim, roman «Ljubav kao kazna» (u radnoj verziji pod nazivom: «Povratak u mir») nastavak je romana "Balkanski rastanci", pa bi bilo poželjno ga prethodno procitati.
Ovim romanom, cija se tematika odnosi na razdoblje od 1995. do pocetka 1997.godine završava jedan dio naših života, pa time i pisanja o tome; pisanja o ovdašnjim malim tzv. obicnim ljudima na cije su se živote silom prilika odražavala nemila, ali svakako povijesna dogadanja koja su se prošlih godina odvijala na ovim prostorima, a i još se odvijaju, s prilicnom dozom neizvjesnosti glede njihovog konacnog ishoda.
Ovaj se roman, kao i prethodni, naprosto bavi sudbinama malih ljudi, dok sam preduboka,pretenciozna filozofska i ina promišljanja o sudbinama naroda na ovim prostorima ostavio drugima koji su, kako je sada vec ocito, to vrlo "uspješno" osmislili, od pojedinih domacih do mnogobrojnih medunarodnih izuzetno "upucenih" mislilaca, cije ideje vuku beskrajne krvave tragove po planinama i dolinama prelijepih balkanskih krajolika, a te tragove još dugo nece moci isprati neke nove, cistije, manje kisele kiše od onih koje su prošlih godina tako izdašno padale. Ako ikada ovdje i pocnu padati takve kiše! Zadnjih godina tu i tamo porose ovu zemlju, žednu i ispucanu na sve strane, ali to je tako slabo i malo da uglavnom služi samo za dizanje prašine, a ne za ispiranje nagomilanog zla.
Nada umire zadnja pa kad vec od te maksime može polaziti ostatak svijeta, mogu i ja na Balkanu, a to, konacno, ionako ništa ne košta. Osim još kojeg izgubljenog sna koji se ovdje ionako ne broje. Vec odavno.
Takoder ovim putem želim još jednom odgovoriti na pitanja zašto sam sve ovo napisao. Izmedu ostalog, zato što dode vrijeme kada covjek mora reci ono što mora - da bi ostao covjek. I nije ovo pisano zbog mnogih koji smatraju da je prerano kazivati o ovakvim dogadanjima (za njih ce to ionako uvijek biti prerano), nego zbog onih za koje takvo pisanje još uvijek nije prekasno. A srecom, ima i takvih. Koliko? Ne znam, vidjet cemo kad se na ovim prostorima kotac povijesti opet vrati natrag, a hoce, prije ili poslije. Nadam se samo da cu i ja biti medu onim ovdašnjim sretnicima koji su to samo jednom doživjeli.
Na kraju, hvala svima onima koji su mi bili inspiracija za likove ovog romana, a posebno zahvaljujem jednoj divnoj ženi, prijateljici, koja je podijelila svoje emocije sa mnom, zbog koje je nastao lik Tatjane u ovom romanu.

Pula, sijecanj 2002. Autor