www.DrazanGunjaca.net

Godinu dana nakon objavljivanja svog pripovjedackog prvijenca, romana «Balkanski rastanci», središnjeg dijela trilogije o predratnim, ratnim i poratnim godinama, Dražan Gunjaca predstavlja se citalackoj publici svojim drugim romanom «Ljubav kao kazna», trecim dijelom najavljene trilogije.
Kao i u prvom romanu, koji je doživio medunarodnu recepciju kakvoj se ni sam autor nije nadao, i u ovome Gunjaca nastavlja artikulaciju jednog tekstualnog svijeta koji u naizgled kaoticnim dvama desetljecima naše recentne povijesti traži skrivene potke povijesne determiniranosti malih ljudskih sudbina. Stoga ne cudi što se u drugom romanu ponavljaju gotovi svi kompozicijski principi korišteni u prvom, uz neke znacajne pomake u tretiranju romaneskne grade.
Ako smo prvi roman definirali kao parabolu o besmislu rata, onda bismo ovog drugog mogli definirati kao roman s tezom u kojem se rat razmatra kroz njegove neizbrisive dugorocne posljedice na sudbinu i svijest ljudi: cak i kad izblijedi svijest o izravnim i neposrednim društvenim, socio-psihološkim i osobnim, egzistencijalnim ucincima rata, on nastavlja biti prisutan po posljedicama koje je proizveo te i dalje proizvodi u životima ljudi. To je, dakle, intelektualni podtekst na kojem Gunjaca gradi narativnu strukturu «Ljubavi kao kazne», ne odustajuci pritom od temeljnih znacajki svog pripovjedackog stila: jezik mu je jednako opor, ponekad cak i grubo izravan kad izrice istine kojih se inace libimo, likovi su minimalisticki svedeni na aktante, radnja se razvija velikim dijelom kroz dijaloge u kojima se uspostavljaju uzrocno-posljedicne veze medu likovima, mreža odnosa koja ne dopušta da se tekstura raspline.
No, buduci da to sama grada zahtijeva, u drugom romanu vidljivi su i znacajni pomaci u nekim elementima naracije, a zbog ogranicenosti prostora navest cu samo one koji mi se cine najznakovitijim u odnosu na Gunjacin procede. Prvo valjda istaknuti istancanije psihološko-karakterno profiliranje likova. Dok su u prvom romanu likovi bili plošni, tipovi nalik maskama commedie dell' arte, jer su jedino tako mogli biti funkcionalni svijetu o kojemu se pripovijeda, u «Ljubavi kao kazni» iz istog su razloga nužno postali reljefniji, buduci da više nisu metafora razlicitih odabira u trenutku povijesne prijelomnice, vec predstavljaju osobne putove koji su njezina posljedica. To je Gunjacu natjeralo da dublje zagrebe u njihovu nutrinu i u njihov Umwelt, da se usredotoci na njihove motive, nade, tlapnje. Taj je novi pristup likovima uvjetovao i drukcije doživljavanje važnosti opisnih elemenata, poglavito u smislu ambijentalnog konteksta na koji likovi djeluju i koji djeluju na njih, premda ti elementi i dalje ostaju više implicitno, inferencijski no eksplicitno prisutni. Drugim rijecima, i u drugom je romanu atmosfera, mnogo manje opresivna i mracna no u prvom, u najvecoj mjeri rezultat koji proizlazi iz cjeline teksta, a ne iz specificnih tekstualnih strategija, ali je istom ocito da je u «Ljubavi kao kazni» Gunjaca inferenciji atmosfere posvetio osobitu pažnju buduci da je ona iznimno važan funkcionalni element konstitucije tekstualnog svijeta.

U tome mi se smislu posebno važnim cini odnos izmedu dijaloških i narativnih dijelova teksta. Premda iz samog autorovog minimalistickog kompozicijskog postupka proizlazi dominantna uloga dijaloga nad naracijom, što se najbolje ocituje u završnoj glavi prvog romana, u kojoj je sudska rasprava preuzela ulogu naracije, u «Ljubavi kao kazni» vidljivo je uravnoteženje dvaju elemenata koje ima za ishod neku vrstu latentne misaone inkongruencije, diskrepancije putem koje Gunjaca opredmecuje jedan «border line» doživljaj stvarnosti u kojem su tragicnost i pesimizam prepustili mjesto fatalizmu, za koji bi se - paradoksalno - moglo reci da je optimistican.
Premda autor sam voli reci, kad se raspravlja o njegovu djelu, kako je sve što receptori išcitavaju u njemu tek stjecaj okolnosti, mislim da je to uvjetovano «pocetnickim» low-profile doživljajem vlastitog književnog rada, dok se u stvarnosti radi o do u tancine promišljenom i domišljenom stvaralackom postupku cija ce zaokruženost postati do kraja jasna kad naposljetku bude objavljen i treci dio trilogije. No, ne glede na to, vjerujem da ce citalacka publika «Ljubav kao kaznu» prepoznati kao zanimljivo štivo i da ce ga prihvatiti jednako dobro kao i svog prethodnika, «Balkanske rastanke».

Prof.mr. Srda Orbanic