www.DrazanGunjaca.net

Novi roman Dražana Gunjace «Ljubav kao kazna», sastavni dio zamišljene trilogije,
logican je slijed knjige «Balkanski rastanci», premda sam jednom prigodom rekla da treba napisati «Balkanski sastanci» na što «Ljubav kao kazna» i ukazuje!
Knjiga se može i zasebno citati, jer su i osobe i mozaicke situacije, koherentno isprepletene, i to cvrstom sponom, bilo likovima, njihovim sudbinama, karakterima i okolnostima. Njih odreduju povijesne spoznaje i uvjetovane situacije datog vremena.
Iz tragicne povijesne strahote Domovinskog rata, kojeg su ponajviše osjetili i bili žrtve mali ljudi, cesto s margine cinovnickog kadra, državni službenici, vojna lica Jugoslavenske narodne armije, policajci, sitni obrtnici, radnici, domacice, žene pa i one iz polusvijeta, velikim dijelom rodeni u mješovitim brakovima Hrvata i Srba, Hrvata i Crnogoraca, Hrvata i Bošnjaka, izviru njihove sudbine i životi u svakodnevici. Njihova bica nisu birala roditelje i prostor rodenja, ni taj opori regionalni balkanski mentalitet, nisu birala povijesni i politicki trenutak rodenja u bivšoj Jugoslaviji.
No htjeli oni ili ne, sve ove okolnosti obrušavale su se na likove romana i samoga pisca, a najvece umijece preživljavanja i ostanka u kakvim takvim granicama normale jest njegov najveci uspjeh idejnosti ovoga romana, ali i uspjeh kreacije samih likova koji ga cine.
Kroz knjigu prolaze minuciozno opisana razna lica u tragicnim, suptilnim, misaonim, ali i grotesknim scenama, sva se ona preplicu i uranjaju nas u svijet malih ljudi u istarskom gradu Puli, zbunjenih, potisnutih, prognanih, koji su u zadnjih pet godina pokušali preživjeti i ipak naci sebe u gotovo sablasnoj okolini.
Autor, kao što hoda hodnicima suda, ulicama gradova: Pule, Zagreba, Rijeke i Sinja, šece sudbinama i životom svojih likova, ali ne samo njima vec svim društvenim, sociološkim, gospodarskim, pravnim, sigurnosnim situacijama i anomalijama društva, mikrokozmosa jedne Pule, koja je samo realistican i stvaran odraz globalne, ali i državne atmosfere uvjetovane stalnim snalaženjem poslije rata u samostalnoj državi.
Sve te pojedinacne sudbine, koliko god smiješne, tragicne ali i plemenite, u suštini nose crtu humanosti i dobrote. Koliko god u razmišljanjima autor na momente baš zbog tih sudbina gotovo pada u apatiju i nihilizam, on uspijeva baš uz njihovu pomoc, proživljavajuci direktno ili indirektno njihove živote, naci snage i preživjeti.
Svijetla tocka kojom i završava roman, je mala Sanjica, koja kroz uspomenu na mrtvoga oca, tražeci nježnost, nevina i cista, daje ipak naslutiti da možda ima nade za covjeka u buducnosti, ako ga se posebno uzorno odgoji i usmjeri. Ne u iskazu mržnje koja je konstanta ovoga prostora, vec u novom svjetlu i svijetu kojega naša generacija nece doživjeti, ali kojeg su klice ipak posijane za neku buducnost.

Na kraju, bitna je poruka pisca, koliko god ova država bila teška i napose ovi okružujuci balkanski prostori puni mentalnih, etnickih i politickih kontroverza, on ostaje u njoj. Ne pokušava tražiti kruha u Njemackoj ili Kanadi uz jasnu cinjenicu vlastite žrtve i odricanja od ljubavi. Ostaje kod kuce s malim ljudima punih mana i proživljenih osobnih tragedija, s prijateljima koji su konstanta ma gdje na Balkanu bili, s ljubavima koje su mu u datim trenucima sudbinski pomogle, i pišuci Sanji traži covjeka. Jer vjeruje u covjeka!
«Da opet naucimo cijeniti život, taj tvoj najvrijedniji dar, kojeg smo na ovim surovim prostorima potcijenili do besmisla, u svakom pogledu….Jer razlog za sutra uvijek postoji. Uvijek!»
Ipak, ovaj roman treba procitati da otkrijemo sebe kroz druge! Potice na razmišljanje i vjerujem: postaje se bolji!

Dr.sc. Vesna Girardi Jurkic