www.DrazanGunjaca.net

U književnom stvaralaštvu Dražana Gunjače, objavljenom svom u protekle dvije godine (tri romana, dvije drame i zbirka pjesama, te njihovi višestruki prijevodi i brojne nagrade), ovaj novi roman, Laku noć, prijatelji, ima za mene, kao urednika i stoga jednog od privilegiranih Gunjačinih čitatelja, koji mogu dijelom pratiti i sam nastanak djela, posebno značenje kako zbog trenutka u kojem je nastao tako i zbog djelomičnog udaljavanja od tematika koje su usko povezane s Domovinskim ratom.
Roman, evo, izlazi u trenutku kad je Gunjača kao prozni i dramski autor postigao više no zavidnu kritičku afirmaciju, ne toliko u zemlji koliko u inozemstvu, te privukao i zadržao zanimanje za naše uvjete vrlo brojne čitalačke publike, kakvom se tek rijetko koji ovdašnji “profesionalni” pisac može pohvaliti. I možda to i ne bi bilo tako značajno, da Gunjača taj svoj prepoznatljiv književni svijet nije stvorio praktično ni iz čega, osim iz svoje predanosti i vjere u ono što čini.
A upravo u trenutku kad je mogao sjediti na lovorikama i pokušati barem neko vrijeme koristiti stečeni dobar ili zao glas (u slučaju ovih drugih, vrijedi stara talijanska mudrost da je majka glupana uvijek trudna), on se odlučio za novi izazov, napustio je teme kojima se bavio u prethodnim djelima i upustio se u seciranje jedne generacijski bliske skupine prijatelja, poznanika i susjeda, ambijentirajući ih u jedan mali provincijski gradić, tamo negdje gdje je i dragi Bog rekao laku noć.
U tom je seciranju sebe i drugih koji pripadaju tom provincijskom miljeu, koji se nikako i nikad ne uspijeva izdignuti na razinu normalne, kako se to danas voli reći, europske kulture svakodnevnog življenja, kao i obično dokraja otvoren i iskren: niti ga ruži niti ga uljepšava, jednostavno ga prikazuje onakvim kakvim jest, s puno osjećaja za znakovite, otkrivajuće detalje njegove konstitucije, njegovog besmislenog i nesuvislog udaljavanja od temeljnih ljudskih vrijednosti.
Laku noć, prijatelji mogao bi se stoga definirati i kao generacijski roman s tezom u kojemu autor, budi mi dopušteno da ga parafraziram, bez mrve licemjerja, dvoličnosti, mrtav hladan, onako ljudski, iz dna duše, oslikava jedan mali, skučeni svijet u kojemu se nitko ne osjeća dobro, ali ga ne želi niti pokušava promijeniti. Depresivna je to i turobna priča o ljudima koji uvijek misle da je negdje drugdje bolje, ali se nikad ne pitaju zašto je tome tako, nisu li uzroci možda u njima.
Naravno, Gunjači pritom nije ni na kraj pameti da docira, moralizira, psihologizira, jednom riječju da pametuje. On je jednostavno svjedok vremena i mjesta gdje se radnja odvija, kroničar je događaja, a ne njihov tumač. Jedino što zapravo čini, opisuje ih iznutra, kao sudionik, a ne izvana, kao sveznajući pripovjedač. Čini mi se da je upravo ta odabrana točka gledišta temeljni razlog osjećaja lakoće pisanja koji čitatelj ima dok čita roman. Kao da se roman ustvari sam napisao, a pisac mu poslužio tek kao medij. A već i to dovoljno govori o Gunjačinom spisateljskom umijeću.
Način na koji Gunjača gradi priču i izlaže je na tragu je njegovog čitateljima poznatog stila: opor, tvrd, često sirov, ali već trenutak kasnije (crno)humoran, ponekad čak sentimentalan, u rasponu ljudskih osjećaja i duševnih raspoloženja. Takav stil prozi daje životnost, potpuno je prilagođavajući ambijentaciji, te ritmičnost koja svojim ubrzanjima i usporavanjima ističe pojedine zgode i razmišljanja.
Vrlo je vjerojatno da će se i ovaj autorov roman dopasti njegovim čitateljima kao što se i meni dopao, a nadam se da će i nove čitatelje ponukati da pročitaju i ostala Gunjačina djela.

Mr.sr. Srđa Orbanić