www.DrazanGunjaca.net

1. Dušan Gojkov

2. Francesco Mazzetta

******

1. Dušan Gojkov (književnik, Beograd, Srbija)

Život ide dalje – ali kako?

Pre dvadesetak godina proveo sam jednu čitavu zimu u Puli, šetajući po Verudeli sa jednom Puljankom, Katarinom, putujući s njom do Pazina, Motovuna, Labina; potom pišući knjigu o južnoslovenskoj književnoj avangardi, i – na kraju krajeva – uživajući u istarskoj hrani.
Nisam bio u Puli, evo, od osamdeset treće. O Katarini sam čuo da se udala, pre desetak godina, i da joj je muž nešto docnije poginuo u ratu. Moji eseji o književnoj avangardi Južnih Slovena više nikog ni sa ove, ni sa one strane Drine ne zanimaju, a, ako ćemo iskreno, i lekari su mi odavno zabranili gastronomska uživanja...
Moji kontakti sa Istrom, sa Hrvatskom, sad su vezani samo za prepisku sa prijateljima, koja se nije prekidala ni u vreme bombardovanja Vukovara, Sarajeva ili Beograda. Za pisma i pakete s knjigama koje donosi moj poštar, namrgođen zbog natpisa «Hrvatska» ili «Bosna i Hercegovina» na poštanskim markama. Ipak, te pošiljke me uvek obraduju, pokatkad čak i više nego neke koje dolaze iz blizine.
Ovog kišnog, hladnog oktobra, u sred beogradskog Sajma knjiga, stigao mi je i novi rukopis mog prijatelja, saputnika i sapatnika, Dražana Gunjače – njegov najnoviji roman Laku noć, prijatelji. Na prvi pogled, učinilo mi se da je reč o četvrtom tomu Balkanskih rastanaka. Ubrzo sam shvatio da to, jednostavno, nije istina. Roman Laku noć, prijatelji je zapravo sublimat i Rastanaka, i dve Dražanove pozorišne drame.
U junake njegove najnovije knjige (a meni je zaista lako da se s njima poistovetim) ugrađen je način razmišljanja, nastao u jednoj zemlji, mnogo većoj, snažnijoj i međunarodno značajnijoj od sićušnih država u kojima sad živimo. Radi se o detinjstvu, odrastanju, utiscima, ukusima, mirisima, prvim poljupcima... jednostavno, o svemu onome što čini nas same. Dražanovi likovi su svi, bez izuzetka, osakaćeni. Osakaćeni i obogaljeni raspadom zemlje u kojoj smo svi zajedno živeli, jednim prljavim ratom, i ne manje prljavim posleratnim, mirnodopskim životom.
Život ide dalje – ali kako? Današnja generacija četrdesetogodišnjaka, bilo da ona trenutno živi u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini ili emigraciji, je zaista «izgubljena generacija» - ali ne u onom elegantnom, plemenitom, pariškom stilu iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka. Na žalost.
Teoretičari književnosti do sad nisu došli do odgovora na pitanje: zašto se kod nas, nakon svih ovih patnji i muka koje smo doživeli nisu pojavili balkanski Hemingvej, balkanski Miler... (Možda su se, u poslednje vreme, pojavile i hrvatska i srpska Anais Nin – ali to je već druga priča). Verovatno o tome književna teorija i ne bi valjalo da raspravlja: kako izgleda, možda bi bolji i akuratniji stav o ovom pitanju imale neuropsihijatrija i psihologija.
Novi roman Dražana Gunjače vremenski i teritorijalno spada u književnost ove, uslovno nazvane «izgubljene generacije», ali bi se, realno gledano, najbolje mogao porediti sa literaturom koju nam je u prošlom veku podario E.M. Remark. Mir, kojim «niko nije zadovoljan», potom rat, koji «niko nije započeo» i «u kojem niko nije pobedio»... na kraju ponovo mir... Tužan, bedan i nesrećan mir u takozvanoj «slobodi i nezavisnosti». Dražanovi junaci očajnički pokušavaju da se, rukama i nogama, noktima i zubima iščupaju iz gliba u koji su ih «istorijske» «historijske» ili «povijesne» okolnosti uvukle. Čak i kad im se učini da su se izvukli, da su napolju, da mogu da idu dalje sa svojim životima – odjednom, stižu ih godine. Takozvane «najlepše godine u životu». Onog trenutka kad bi čovek – ili žena – trebalo da budu u naponu snage, da najzad, posle toliko godina školovanja, rada, sticanja, na miran način, nastave život, Dražanovi likovi (koje sve jako dobro poznajemo, i prepoznajemo) prinuđeni su da počinju ispočetka; ili završavaju, naglo.
Ranjavanja, nezarasle povrede, stresovi, strahovi... sve izbija na površinu. U dubini ostaju sopstvena duša, ljubav koju pokušavaju da pronađu, život.
Uz roman Laku noć, prijatelji čitalac se smeje, plače, razmišlja... Čitaocu se, dok drži ovu knjigu u rukama, dešava sve, osim pasivnosti. Najnoviji Gunjačin roman nije mogućno čitati kao «lako štivo uz popodnevnu muziku». Najnoviji Gunjačin roman je preživljen. Čitalac takođe mora da ga ponovo proživi.
Laku noć, prijatelji je knjiga koja služi na čast našoj literaturi.

28. oktobra 2003, Beograd

2. FrancescoMazzetta

(IL MANIFESTO, Italija, 06.03.2008.)

Balkanske priče o boli i prijateljstvu

Bilo da se radi o romanima, kratkim pričama ili kazališnim komadima, knjige Dražana Gunjače, bivšeg oficira JRM a sada odvjetnika i pisca, imaju mnogo toga zajedničkog: teme – posljednji rat na Balkanu i dramatične rane koje je izazvao u društvu i u intimi pojedinaca – no više od toga, zajednički im je stilski registar koji je istovremeno onaj tragedije i farse. Tragedija je, naravno, odraz opisanih događaja i sjećanja, no elementi farse su tu manje očekivani i dolaze kroz ozbiljne diskusije ili razmišljanja, jasno hiper-literarna, koja kao da žele racionalizirati bol koja nas okružuje.

U posljednjem romanu Dražana Gunjače, Laku noć prijatelji, u izdanju Fara (303 str. 15 EUR) rat na Balkanu ostaje u pozadini, no zato ništa manje bitan kao zamašnjak cijele priče. Glavni likovi su Mario, bivši oficir JRM a kasnije borac u hrvatskim redovima, sve do trenutnog statusa ratnog umirovljenika radi zadobivenih rana, i njegovi prijatelji iz Pule, posebno Fabio koji, za razliku od Maria, nije bio u ratu. Njihovo je prijateljstvo ipak tako jako da je ovaj, saznavši za prijateljevo ranjavanje, otišao sve do fronta da bi se za njega brinuo u vojnoj bolnici. I nakon rata, Fabio se nastavlja brinuti za svoga prijatelja koji je u teškoj depresiji uslijed svih gubitaka, posebno radi gubitka supruge Srpkinje koja je po početku rata pobjegla u Australiju s njihovo dvoje djece i nije se nikada više vratila. U tom smislu je posebno komičan Mariov susret s bivšom ljubavnicom Helenom koja zaključuje – pomoću opako racionalnog razmišljanja kojem se on ne usuđuje proturječiti – kako se njegova potencija i želja, koja je bila ogromna kada je trebalo skrivati njihovu vezu, ugasila sada kada bi vezu mogli živjeti slobodno.

Mario tako životari između Hrvojevog bara i bespredmetnih rasprava s prijateljima, hladnih i praznih kreveta, antidepresiva i pogreba kad se pokojnika ispraća pijančevanjem do iznemoglosti i patriotskim pjesmama. Spašava ga, ovaj puta od samoga sebe, ponovno Fabio, koji ga upleće u pisanje svoje knjige i stvaranje izdavačke kuće koja će knjigu objaviti. I ne samo: otkrivši da Mario nije nikada poslao sva pisma koja je pisao supruzi – i koja određuju ritam naracije – kontaktira je i nagovara je na povratak pričom da Mario boluje od tumora od kojeg boluje zapravo on sam. Upravo će ta neizlječiva bolest na kraju spasiti Maria od depresije i na neki način spojiti krhotine « izgubljene generacije - no ne u onom elegantnom i otmjenom pariškom stilu 20ih i 30ih godina prošlog stoljeća»:svi njegovi prijatelji (pravi ili ne, Hrvati ili Srbi) napokon zajedno, iako okupljeni radi bolesti i boli, kako bi realizirali njegov izdavački projekt.

Kraj romana objašnjava nedorečenost naslova: balkanska je noć možda mračna i bolna, mjesto na kojem novi i stari političari slijede slične ideologije moći prolazeći poput buldožera kroz živote ljudi, dok se Europa čini istovremeno privlačnim ciljem i besmislenim nepoznatim organizmom. No ako postoji i tračak svjetla, naći ćemo ga u prijateljskim vezama punim razumijevanja, među ljudima koji su bliski a tako daleki, razdvojeni povijesnim događajima, poput onih, ma koje nacionalnosti, koji danas žive na Balkanu.

http://www.ilmanifesto.it/Quotidiano-archivio/06-Marzo-2008/art57.html