Dražanovi likovi su svi osakaćeni, bez iznimaka. Ranjeni i osakaćeni raspadom zemlje u kojoj su živjeli svi zajedno, prljavim ratom, i ne manje prljavim životom poslije rata. Život ide dalje - ali kako? Današnja generacija četrdesetogodišnjaka, bilo da su trenutno u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini ili u emigraciji, realno je "izgubljena generacija" - ali ne u onom elegantnom i uzvišenom pariškom stilu dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Nažalost...
S gledišta vremena i prostora, novi roman Dražana Gunjače pripada upravo toj takozvanoj "izgubljenoj generaciji", no ako ga realističnije procijenimo, mogli bismo ga usporediti s književnošću koju nam je u prošlom stoljeću podario E. M. Remarque. Mir kojim "nitko nije zadovoljan", zatim rat kojeg "nitko nije započeo" i "u kojem nitko nije pobijedio"... zatim ponovo mir... Mir koji je tužan, jadan i nevoljan u takozvanoj "slobodi i neovisnosti". Dražanovi glavni likovi očajnički pokušavaju, rukama i nogama, noktima i zubima, izvući se iz blata u koje su ih bacile "povijesne" okolnosti, bez obzira na to iz kojeg dijela bivše države dolaze.
((Iz POGOVORA talijanskog izdanja)