Umjesto
uvoda, odlučio sam navesti nekoliko citata jednog od mojih omiljenih
francuskih pisaca, Denisa de Rougemonta, držeći da oni sasvim
dostatno oslikavaju dobar dio onog što sam ovom dramom htio reći.
«Netko je rekao: Ako Pariz bude uništen, izgubit ću želju
da budem Europljanin. Grad svjetlosti nije uništen: on se ugasio.
Pustinja starog kamenja bez duše, groblje…
Bilo koja danguba mogla je ove lipanjske večeri biti ozarena srećom
koju rađa zalazak sunca nad Saint-German-des-Présom, opojno gibanje
svjetine od Slavoluka do Chevaux de Marlyja, stoljeća veličine,
bijede, mudrosti, tragove kojih je nosio lik ove prijestolnice,
prijaznije i ponosnije od bilo koje druge. Bilo koja danguba,
ali ne i osvajač…
Ne osvajaju se tenkovima duševni darovi i smisao života koji nam
nedostaju.»
(odlomak iz članka iz Gazette de Lausanne, od 15.06.1940, dan
nakon ulaska njemačkih trupa u Pariz)
«Činiti zlo nije, uistinu, toliko dijabolično koliko, kad
se već čini, njegovo prekrštavanje u dobro. To znači oduzeti svim
smrtima njihova značenja, preokrenuti ih, čitati ih naopako… Preokrenuti
i iznutra srušiti kriterije istine. I naposljetku, u usta istine
staviti laž!»
(iz knjige «Udio đavla»)