www.DrazanGunjaca.net

"Car je gol" vikne jedan dječarac u Andersenovoj bajci i na taj način prekine općeprihvaćenu laž i dvoličnost. Dražana Gunjaču doživljavam upravo kao tog dječaka koji se nije libio izreći istinu, samo što se u njegovom slučaju ne radi o ruhu, već o čitavom nizu općih mjesta koja su tijekom posljednjih deset godina toliko duboko prožela naše živote da više nismo ni svjesni njihove lažne naravi. Proživjevši u prvom licu, a kao većina nas pred televizorom, događaje koji su obilježili živote sviju nas, Gunjača o njima piše kao insider, ali s odmakom koji mu omogućava da raskrinka, onstran dnevnopolitičkih i propagandističkih manipulacija, jedan duhovni sklop koji se zasniva na bipolarnosti "nas" i "njih", dobra i zla i pokaže nam njegovu bespredmetnost kad se on fokusira na male ljude. On to nastavlja činiti i u ovoj tragičnoj farsi čiji su protagonisti dva oficira bivše vojske koji silom prilika završavaju na suprotnim stranama. Činjenica da ga razvoj događaja tjera da Ťizbrišeť sav svoj prethodni život, ideale, etičke norme jednom od dvojice protagonista ne ostavlja nikakvu alternativu pa će on zaigrati balkanski rulet, inačicu ruskog ruleta u kojoj igrač nikako ne može pobijediti. Budući da je stavljen u situaciju da simbolički poništi svoj dotadašnji život i započne novi utemeljen na idealima i etičkim normama koje ne dijeli niti želi dijeliti, njegova odluka da život ne prekine samo simbolično već i stvarno izgleda krajnje logično. U tome mu protiv svoje volje treba asistirati prijatelj koji je, opet silom prilika, završio na suprotnoj strani. Iz te je temeljne ideje Gunjača iznjedrio jednu upravo burlesknu, crnohumornu komediju s tragičnim završetkom u kojoj su opća mjesta o oficirima bivše vojske, o bratstvu i jedinstvu bivše partije, o životnim idealima bivših ljudi predmet katarzične lakrdije koja za cilj i ishod ima iskupljenje malih ljudi koji su postali taoci velikih riječi. Radi se dakle o jednom elementarnom etičkom činu ljudske iskrenosti, kršćanske ljubavi za bližnjeg, makar on bio Srbin. Gunjačina dosljednost u tome je bezuvjetna, koliko god bi ona u vremenima u kojima živimo mogla biti nepopularna, i na njoj mu valja čestitati.Ravan na kojoj se taj etički čin preobražava u estetički, a to je ravan izričaja također zaslužuje pažnju čitatelja. Gunjača izvrsno poznaje socio-kulturni milje o kojemu piše, njegov žargon, sociolekt, težnju hiperboličnosti, metaforičkom i poredbenom pretjerivanju, što tekstu daje životnost, ukorijenjenost u stvarnost. Ekvilibrirajući cijelo vrijeme na granici turpilokvija, koji - ponavljam - nije sam sebi svrha, već je stilistički opravdan, autor kroz dijaloge likova iznosi istine koje su u velikoj mjeri danas neprihvatljive, ali ih ne skriva, ne zamata ih u celofan dubokoumnih refleksija o životu i svijetu, koje svojom općenitošću relativiziraju ljudske sudbine. Gunjača je sve vrijeme čvrsto na zemlji, govori o konkretnim ljudima, konkretnim istinama, a filozofiranje i hipokritsko prenemaganje prepušta drugima.
Godot je došao. Jedne noći 1991. u jedan stan gdje ga nisu dočekali Vladimir i Estragon, već Petar i Mario. Čitanje drame pokazat će čitatelju da je Godota bolje čekati nego ga dočekati.

Mr.sc. Srđa Orbanić