![](../../knjigagif/spacer.gif"){kind=spacer}
Dražan Gunjača BALKANSKI RULET
RECENZIJE
home
Biografija
Intervjui
Narudžbenica
Sponzori
Links
Balkanski
rulet
- drama on-line NOVO!!!
- umjesto uvoda
-
bilješka urednika
- recenzije
izdanja:
Balkanski Rastanci
Ljubav
kao kazna
Kada
me ne bude više
Balkanski
rulet
Na
pola puta do neba
U
sjeni razuma
Laku
noć,prijatelji
Snovi
nemaju cijenu
Svi su ljudi braca
Nebo iznad Dalmacije
Andrea Camilleri
Gianna Dallemulle Ausenak
Zoran Raičević
Rastislav Durman
Francesca Pedinelli
Valentina A.Mmaka
Francesco Mazzetta
IL LABORATORIO DEL SEGNALIBRO
Luciano Dobrilovic
Francesco Tebeo
Prof. Laura Liberati
Vincenzo Lombino
Fabrizio Pizzuto
Marcello Tosi
Emilio Diedo
16. Marilena Genovese
17. Tiziana Carpinelli
18. Emanuela Masseria
19. Primorski dnevnik
20. Mary Barbara Tolusso
21. Darla Deghenghi
22. LETTERATURA ITALIANA (antologija)
*********************************************
"Tragicni bezizlazni dijalog, poput dvoboja na zivot ili smrt, o besmislenosti sukoba i rata."Teško je govoriti o ratu na Balkanu a da se ne upadne u vrtlog osjećaja i podlegne bremenu emotivnih značenja koja otežavaju iznošenje događaja. Autor u tome uspijeva jer njegovi likovi događaje i posljedice ratnog ludila proživljavaju "iznutra". Od samog početka komada, u svijetu u kojem je sve zbrkano i izvrnuto, sraz s novom stvarnošću je nepodnošljiva ljudska drama u kojoj potraga za razumnim rješenjem izgleda kao mučna i nemoguća igra.
Kao i svi ratovi (dobrim dijelom zaboravljeni – interesira li ikoga trenutni genocid u Kongu, na primjer?), i onaj na Balkanu je bio planiran. Nekoliko nitkova kriminalaca je uvjerilo svijet da je plemenska mržnja tipično balkanska i da predstavlja prijetnju sigurnosti u novom tisućljeću. Trebalo je dakle hitno i upotrebom sile rastaviti "te primitivne narode", pod svaku cijenu. Da bi se postigao cilj, bilo je prije svega potrebno dobro pripremiti scenarij (tko se ne sjeća pseudo istina beogradske Akademije znanosti iz 1986?), posijati mržnju prema "neprijatelju", demonizirati ga i uvjeriti svih da su grozote potrebne, dezinformirati i insistirati sve dok se istina ne iskrivi. Mase plješću, mase su uvjerene, dobro, dapače, odlično, a sada, dugi čin, idemo kasapiti, rušiti, iskorijeniti. Da, sve je napravljeno s mnogo pažnje. A ipak, upotrijebljena shema nije bila nova niti originalna. Poput ratova, koji nisu ni sveti, ni u dobroj namjeri, već jednostavno prljavi i katastrofalni. Štogod se o njima pričalo, uvijek su to ratovi političkih ili ekonomskih moći, ratovi odavno postojećih ili nekih novih mafija, pažljivo programirani i "kamuflirani", a sve imaju isti cilj: dominaciju, moć, gomilanje novca, dobara i teritorija, naftu, metan, prodaju oružja, ponekad uz dozu shizofrenije oko "vlastitog mjesta u povijesti" – sve golemi poslovi, isto kao što su goleme laži, otimanja i prijevare. Ma kakva sloboda, kakva nezavisnost, kakvo sveto tlo!!
Takvo se promišljanje provlači kroz tekst. No prijeđimo na "Balkanski rulet". Ako svakodnevica ide uz korak ravnodušnosti velike povijesti, ljudski život diše i razmišlja u svojoj malenkosti, u vlastitom mikrokozmosu, jedinom do kojeg mu je zaista stalo. Autor zalazi baš tu, u područje individualnosti, kako bi rastumačio cjelokupnu istinu: spekulira i igra se njome sve do trenutka njene tragične implozije. Gunjačin odmak i aseptično promatranje su u stvari samo prividni: u humanosti kojom prati svoje junake u njihovom očajničkom batrganju, vidljiva je njegova osjećajnost, sudjelovanje i simpatija prema jadnicima koje razapinju uobičajeni trgovci oružjem.
Vrijeme je za ulazak na scenu.
Nalazimo se u privatnom stanu u Puli. Skoro je ponoć jednog dana potkraj rujna. Godina je 1991., ne bilo koja godina: Jugoslavija se raspada i rat nije više samo teoretska mogućnost. U toj se situaciji, nakon godina prijateljstva, dva kapetana bivše JNA – Srbin Petar i Hrvat Mario – nalaze na suprotnim stranama. Dosta su popili i uvukli su se u bizarnu diskusiju o Petrovom samoubojstvu. On se želi ubiti i u tome računa na prijateljevu pomoć kojemu iznosi svoje razloge. Ta se odluka doima potpuno apsurdnom, pretjeranom, ali Petar je doživio dvostruku tragediju: jednim udarcem, kako kaže, izgubio je obitelj i državu. Iz oportunizma ili vidovitosti (zar je važno?), njegova ga je supruga, Hrvatica, napustila povevši sa sobom i njihovu djecu. Njemu se svijet srušio i život za njega više nema smisla. Može li čovjek živjeti bez vlastitog života? tko postaneš, tko si kad ti oduzmu identitet, pita se on u očaju. Može, odgovara mu prijatelj, ako se odrekneš samog sebe i svojih ideala, ako jednim potezom izbrišeš ono što je do tada bio tvoj život, ako se svečano odrekneš svega onoga u što si čvrsto vjerovao, ako staviš naočnjak, ako žrtvuješ… "I šta ja da žrtvujem? Sebe, kao Srbina, oficira i čoveka ili sebe kao Srbina, oca i čoveka?Razumeš šta hoću reći? U svakom slučaju žrtvujem sebe kao čoveka. A ako izgubim ono ljudsko u sebi, šta će mi sve drugo? (…) Šta će im (djeci) otac koji ne zna šta je? Ne zna gde i kome pripada. Ako ostanem u Hrvatskoj neću sutra smeti svoju decu odvesti u Srbiju, u svoj rodni grad, jer ću biti izdajnik. Ako odem u Srbiju, neću sutra moći doći ovde da vidim decu jer ću biti okupator. Razumeš? A ne mogu živeti ni bez svog rodnog grada ni bez svoje dece." (str. 57.)Dijalog dvaju oficira protkan je izrazima okrivljavanja i etičkom porukom, dodirujući teme koje se tiču velikih i malih događaja u prošlosti i sadašnjosti balkanskih zemalja, onih zemalja u kojima je nacionalna himna važnija od punog želuca… Miješaju se tu trenuci introspekcije nabijeni namjerno pretjeranom tenzijom i obojani ironijom kako bi se naglasio mentalitet ambijenta kojem pripadaju likovi, s naoko banalnim dijalozima koji se iznenada razbuktavaju u istinsku patnju. Autor nije nakanio pokrenuti proces već korak po korak doći do istine putem iznošenja i analize više nego gorke stvarnosti.
Stupanje na scenu manjih likova (zastavnik Jovica iz vojne policije, Srbin, i Safet, vojni policajac, bosanski Musliman) drami daje konotaciju farse ponovno nam predstavljajući konvencionalnu ulogu malog čovjeka koji u bestidnoj igri moći znači manje od ničega.
Krug se polako zatvara. Petra, koji negira pripadnost svijetu koji mu je postao nerazumljiv i bježi na jedini način kojeg smatra mogućim, od tragičnog nauma ne uspijevaju odvratiti ni Marijevo iskreno prijateljstvo niti njegovi pozivi na razmišljanje. Nakon posljednjeg karikiranog slušanja jugoslavenske i hrvatske himne, on si puca u glavu.
Ovo je djelo vrijedno poštovanja, vrhunski izvedeno dijelom i zahvaljujući iznimno dobrom poznavanju teme kojom se autor bavi. Osim osnovne misli o ljudskoj katastrofi kao posljedici rata, vidljiva je jasna želja da se stvari raščiste, da se preispitaju savjesti bez filozofiranja. Put je to kojeg Gunjača prolazi do kraja, velikim radom i smislom za kazalište.
Sa željom da se "Balkanski rulet" što prije pojavi na daskama koje život znače.
(Narodno pozorište Beograd, Srbija)
Drama «Balkanski rulet» pisana je zrelo i jasno, smelo zahvatajući u ljudsko tkivo aktera ali i žrtava u jugoslovenskoj krvavoj drami. Raspad društvene zajednice neminovno je doveo i do raspada i međuljudskih odnosa ali i samog pojedinca, koji jeste činilac tih odnosa. Zaplet je logičan, odnosi jasni.
O drami «Balkanski rulet» Dražana GunjačeŽanrovski, «Balkanski rulet» je više tragedija nego drama i to tragedija koja čak sledi poetiku antičkog uzora. Gunjačin tekst barata okolnostima raspada druge Jugoslavije, znači nečim što još uvek nije samo istorija, nečim što je više nalik umirućoj žeravici nego pepelu, ranama koje su još uvek više krasta nego ožiljak, ali se ne doživljava ni kao dokumenat o malom čoveku u funkciji žrtve interesa visoke politike, niti kao esej o srpsko-hrvatskim, hrvatsko-srpskim ili i srpskim i hrvatskim načinima da u nedoba boluju nepreležane dečje bolesti nacionalnog i državotvornog kolektiviteta. Odnosno, drama nije samo dokument i samo esej – ona to jeste, ali tek negde u drugom, trećem planu. U prvom planu, ona se bavi arhetipom čoveka kome su oduzete vrednosti oko kojih je gradio svoj život. U onome što se događa Petru, Mariju, Jovici, Safetu, Anti, Ivanu i Milojici možemo naslutiti tragediju svih časnih vojnika čija muka nije poraz, nego nemogućnost da se zakletva sledi. I ne samo muka vojnika nego muka svih onih ljudi na silu otrgnutih od svakodnevice u koju su verovali i u najboljoj nameri u nju ugrađivali najbolji deo sebe. Istu gorčinu osećali su i britanski centurion ostavljen na obalama Temze kada su se legije definitivno povukle u Rim i češki inžinjer koji je ceo svoj život posvetio razvoju slovačkih železara, a onda se jednoga dana u toj Slovačkoj probudio kao nacionalna manjina.
U susretu sa prvih nekoliko stranica «Balkanskog ruleta» stiče se utisak da se radi o drami za čitanje ili romanu u dijaloškoj formi - dramski naboj u ekspoziciji je unutrašnji, sama scena statična, replike relativno dugačke. Uvođenjem novih likova, situacija se potpuno menja, unutrašnji dramski naboj likova pretače se u akciju koja se zahuktava da bi pred kraj dostigla suludi ritam ronda, koji se, kao postupak, prepoznaje i u Gunjačinim romanima (pa se tako može govoriti o određenoj vrsti ritma kao konstanti Gunjačinog stila). Posle zahuktale akcije ponovo smirenje, stiče se utisak da je simetrija u kompoziciji hirurški čista, radnja paraboličnom putanjom ide ka ordinati od koje se počelo, a onda odjednom ponovo kulminacija, veliki emotivni prasak i praznina.
Ono što «Balkanski rulet» deli od antičke tragedije su odsustvo uzvišenog tona (ovde se srećemo sa čistim naturalizmom) i uzvišenog jezika (koji je u drami rudimentaran, znači potpuno u funkciji likova odraslih i formiranih u kasarni), ali se ni junaku (junacima) ne suprotstavljaju bogovi, nego istorija, pa prema svecu i tropar.
Preporučujem dramu za čitanje, igranje i gledanje.
(Stradanove, 12.03.2003. Italija)
www.stradanove.net
Kraj rujna 1991, Jugoslavija, nalazimo se u jednoj zgradi u Puli, vani je rat. U zraku se još uvijek osjeća atmosfera stare, slavne Titove države, domovine tradicija radi kojih se puca s balkona kako bi se proslavilo rođenje sina, čak i kada se vani gine, čak i kada to znači ugrožavanje vlastitog života. "Mi smo samo ljudi, obični ljudi", i samo je to na kraju bitno. "Proći će ta plemenska faza, i ljudi će opet postati ljudi, bez obzira na to što su po nacionalnosti", kaže Hrvat Mario, kapetan JNA koji odlučuje osloboditi se svoje uniforme kako ne bi bio smatran okupatorom.
Sad kada zajedničkog neprijatelja više nema, ostaje da se sukobe međusobno, Srbi i Hrvati, braća po krvi, odvojeni zastavom, himnom, kojim pjesnikom, jer "poslije desete žrtve do koje ti je stalo, rat postaje tvoj, ma gdje se nalazio". Ako su to pravila igre, onda Petar, i sam kapetan JNA, odlučuje ne igrati. Odriče se uniforme kako bi se odrekao rata koji nije njegov, ali koji je ipak uspio razdvojiti ga od njegove obitelji, njega Srbina od žene Hrvatice koja je pobjegla zajedno s njihovom djecom. Djecom koja su prije bila Jugoslaveni a koja su sada Srbi poput oca ili možda Hrvati poput majke.
Ovo je kazališni komad u kojemu je atmosfera podređena tjeskobnom iščekivanju smrti, samo povremeno isprekidana pojavljivanjem novih likova i novih ljudskih drama. To je svijet suza, kao u sjajnom prikazu Petra i Maria koji plaču zagrljeni, pjevajući njihovu "staru" himnu, u kojemu sve nalazi svoj razlog u tragičnom epilogu, u tom "oslobađanju" koje stiže samo zahvaljujući pucnju u sljepoočnicu. Balkanski rulet koji ne ostavlja prostor za predomišljanje jer se u toj tragičnoj igri sa smrću ne suočavamo s revolverom kao u ruskom ruletu, već s pištoljem kod kojeg svako okidanje predstavlja kraj svega.
Ipak, kao u Petrovom slučaju, to može predstavljati novi herojski početak. Zvali ga mi tragedijom ili crnom komedijom, ovaj posljednji rad Dražana Gunjače, 45-godišnjeg odvjetnika s "porokom" pisanja, predstavlja očajnički krik protiv rata i mržnje. Vrlo aktualne teme koje autor osjeća svojima te uspijeva čitaoca sa sobom odvući na uzbudljivo putovanje privatnim životom dvojice ljudi poput mnogih drugih. Dvojice koji se, za razliku od drugih, nalaze na pravom mjestu ali u pogrešno vrijeme, kao građani "barutane" zvane Balkan, gdje je fitilj nekog novog sukoba uvijek na rubu paljenja.
Ova je drama i pouka onima koji rat nisu proživjeli već samo pratili događanja. Kao i onima koji misle da i ratu ima dobrih stvari. Sve u svemu, jedna dobro napisana knjiga, inteligentna, prožeta mirom, i već samo radi toga vrijedna čitanja.
Drama o balkanskom ratu. Gunjačini likovi nas tjeraju na razmišljanje, u svom jezgrovitom i upečatljivom dijalogu, o razlozima rata, etničkoj pripadnosti, običnim ljudima koji su se našli u mračnom zlu rata u njihovoj bolnoj i nezacjeljivoj egzistenciji. Balkanski rulet aludira na varijantu ruskog ruleta, s jedinom razlikom što ruski rulet (s revolverom) ostavlja prostora za promašaj, dok onaj balkanski (pištoljem) ne ostavlja načina za spas. Smrt je rezultat perverzne "igre", neprimjerene i neizbježne za onoga tko osjeti kako njegove vlastite vrijednosti popuštaju pod težinom sjećanja rastrganih ratom, kao u prici o PETRU, jednom od glavnih likova.
Balkanski rulet Dražana Gunjače bio bi farsa da nije tragedija: u Puli, jedne jesenje noći 1991., dva kapetana bivše jugoslavenske vojske, Petar – Srbin i Mario – Hrvat, raspravljaju o vlastitoj situaciji. Posebno je očajan Petar koji je do malo prije bio cijenjeni predstavnik državne vojske, a sada je iznenada postao okupator. Očaju doprinosi i činjenica da ga je napustila i žena, Hrvatica, povevši sa sobom njihovu djecu. Jedini preostali prijatelj, u zemlji koja mu je donedavno bila domovina a sada je samo zemlja, je dugogodišnji kolega Mario koji se ne da zavarati novim nacionalističkim ideologijama: skinuo je uniformu i pokušava naći a shelter from the storm, zaklon pred nadolazećom olujom. Petar je pak prerastrojen raspadom vrijednosti u koje je vjerovao i raspadom vlastite obitelji te se, u nemogućnosti da pronađe zaklon od boli u zdravom cinizmu racionalnosti, prepušta "balkanskom ruletu", inačici ruskog ruleta u kojoj se ne koristi revolver već pištolj te je stoga nemoguće "izgubiti". U dramatična događanja postepeno bivaju upleteni drugi likovi, svi vojnici/policajci koje Petar prisiljava da se suoče s raspadom Balkana i, na različite načine, postanu svjesni apsurdnog fatalizma s kojim trenutno prihvaćaju ono čega su se gnušali samo trenutak prije. Na kraju, ipak, ponor u kojeg upada običan čovjek – Petar, nije toliko metamorfoza ideologija ili uniformi koliko činjenica da te ideologije i te uniforme označavaju i duše ljudi pa ni najjači osjećaji ne mogu nadjačati takve promjene. Ovaj kratki kazališni komad bi stoga trebao poslužiti kao upozorenje onima koji huškaju na odvajanja i regionalizme i trebali bi ga pročitati svi naši leghisti (pripadnici stranke Lega Nord, op. prev.) u nadi da će bar neki doći k sebi.
n. 14/2003. (Italija)
“Balkanski rulet”, već okrunjen na književnom natječaju “Il viaggio infinito 2003”, je drama koja na tragikomičan način opisuje događaje koji su prethodili ratu na Balkanu od 1991., kroz geste i riječi sedmorice oficira bivše federalne vojske, koji se u bratoubilačkom ratu nalaze na suprotnim stranama.
Napisan u oliku kazališnog djela, “Balkanski rulet” podsjeća na drevnu klasičnu tragediju, od koje se ipak razlikuje po agresivnim dijalozima i po vrsti “neprijatelja” s kojim se suočavaju.
Gdje su grčke heroje pobjeđivali bijesna božanstva, sedmorici vojnika ove knjige prijeti samo jedan neprijatelj: povijest.
Ovo je djelo o besmislu rata, koji na realističan način veliča ljubav prema drugome.
Balkanski Rulet je drama u jednom cinu s tematikom koja se u svojoj dubini poziva na starogrcku tragediju, ali u strahovito suvremenom povijesnom, drustvenom, ljudskom i politickom kontekstu: krvavi raspad Jugoslavije. Autor je Drazan Gunjaca, koji je na vlastitoj kozi prozivio tragediju i apsurdnost ove stvarnosti, a narocito one njegovih likova: oficiri cija misija i zakletva nemaju vise nikakvog znacenja, jer sluze vojsku, koja je od branitelja multietnicke zemlje i ideala na kojoj je zaceta, postala napadac vlastitih naroda koji su se proglasili suverenim i politicki nezavisnim, buduci da se drzava ugasila. Samo nekoliko godina prije nego je buknula tragedija, Drazan je napustio JNA da bi zapoceo u Puli raditi kao advokat, s diplomom pravnika koju je u meduvremenu stekao. Ova drama je napisana nakon Balkanskih rastanaka od 2001, romana koji je odmah preveden i uspjesno objavljen u Njemackoj, Australiji, Americi, Bosni i Hercegovini, Jugoslaviji: na talijanskom prijevodu, Balkanski rulet je objavljen u sijecnju 2003 od izdavacke kuce Fara Editore, s uvodom Srde Orbanica, lucidnog i hrabrog intelektualca iz zajednice talijana u Hrvatskoj, koji je takoder preveo djelo zajedno s Danilom Skomercicem.Petar, kapetan Armije, ulazi u svoj stan u Puli i zatekne ga praznog; njegova zena Ana, hrvatske nacionalnosti, pobjegla je u Dalmaciju sa djecom. Slovenija i Hrvatska vec su izjavile svoju samostalnost, Armija se povlaci iz Slovenije nakon neuspjele invazije tenkova, poslanih iz glavnog stozera: u Hrvatskoj se priprema najgore. Petar je Srbin i nastavlja sluziti jugoslavensku federalnu vojsku, smjestenu u hrvatskim kasarnama. Stisnut ocajem, s namjerom da izvrsi samoubojstvo, poziva svojeg prijatelja Marija, takoder kapetana JNA, ali Hrvata, koji je tek napustio vojsku. Mario pokusava nagovarati prijatelja da promijeni misljenje, ali dolazi zastavnik vojne policije u pratnji mladog muslimanskog policajca koji misli pobjeci u Bosnu: moraju uhititi Petra koji je tog jutra bio izvrijedao naglas sve vojske, narode Jugoslavije i na kraju i samog admirala. Petar je izgubio zivce, s pistoljem u ruci natjera zastavnika Jovicu da puca na terasi kako bi proslavili rodenje unuka. I tako kucaju na vrata dva agenta tek rodene hrvatske policije, Ante i Ivan, da vide tko je pucao. Petar i Mario i njih pretraze, potom je Jovici lose, Ivan mu daje disanje usta na usta pa ode se ispovracati. Dolaze doktor i medicinska sestra, odnesu Jovicu a pomazu im hrvatski policajci. Petar daje momku muslimanu svoju odjecu i novce, kako bi mogao u civilu ici u Bosnu. Petar i Mario su sami.Dobar prijevod Orbanic/Skomercic zadrzava u nasem idiomu zivopisan jezik ovog djela, osebujan i upecatljiv, koji je tako dobro unesen u socio-egzistencijalnu stvarnost likova: pojedinaca koji su se skolovali na vojnim akademijama, s dobrom opcom kulturom, koji citiraju pjesnike i autore, politiku i religiju, filozofiju i ideologiju, ciji je razgovor uvijek energican i nervozan kako i prilici osobama od akcije, s jakim izrazajnim nabojem koji je izrazen psovkama i vulgarnim rijecima: vulgarnost koja nije jednostavno trazenje efekta ili izvjestacenosti, niti je sama sebi cilj, nego je autenticni naturalizam, mimika ljudske i socijalne prirode likova s fotografskom tocnoscu. Prisutan je ponekad metajezik, i u slijedece dvije recenice i metaknjizevnost ili metateatar: "Hvala. Oprostite ali vas dvojica, vi i Petar, stvarno ste neke cudne cvjecke (na tal. Cudni likovi)." "Jesmo, jesmo. Uvek procvetamo kad ne treba (na tal. Naidemo na autora kad ne treba)." Ovo je djelo uzitak za citanje, ali je i stilisticki savrseno za insceniranje.U jednom apartmanu u malom gradu, Puli, na periferiji balkanske kuhinje, likovi se oslobadaju svih elemenata kolektivne tragedije naroda ovog poluotoka, s takvom energijom i moralnim nabojem da prelaze geografske granice dok ne zatrepere intimne i univerzalne note onog gorkog spjeva koji je covjekova apsurdnost. Ne preostaje nam nista drugo nego da zazelimo ovome djelu slavu koju zasluzuje i odgovarajuce postavljanje na sceni.
Jezgrovita i jednostavna drama prenosi na scenu ljude i događaje koje doista poznajemo (možda sa služenja vojnog roka); snažan je jezični zanos, dovitljiva je potankost evociranih detalja.
To je “drama” jednog naroda, jednog rata koji razdire, uništava udove um i duh puštajući čovjeka da tone u bezdan uništenja. Kapetana Petra je napustila obitelj jer treba “rešavati se srpskih elemenata po najkraćem postupku, pa makar se radilo o mužu i ocu”.
On podsjeća na Vercingetoriksa koji se morao “riješiti” žena i djece na vrhuncu galskog vojnog pohoda. Mario, hrvatski kapetan, ističe da je “sve prohujalo s vihorom”: gube se vrednote i ideali zbog kojih se živjelo i borilo.
A što ostaje? Apsurd, paradoks bratoubojstva. Tragedija ovih kapetana, počevši od Petra koji ne razlikuje srpski kruh od hrvatskog, jest tragedija njihovih vojnika, cijelog jednog naroda osiromašenog od svojih građanskih i ljudskih prava, izgubljenog u vapaju za pomoć bez odgovora.
Balkanski rulet Dražana Gunjace, podignuta zavjesa koja otkriva teškocu življenja, utkanu u burnu povijest izmiješanih slavenskih naroda.
Predgovor kojeg je sastavio Mr. Sc. Srdja Orbanic zapocinje britko i s puno implikacija rijecima: «Godot je stigao».
Protivno onome što se dešava u drami Samuela Becketta, gdje likovi Vladimir i Estragon cekaju misterioznog i opskurnog Godota, cekanje koje se uvijek produžava sine die, u ovome izrazito kazališnom djelu kapetani Petar i Mario, jedan Srbin a drugi Hrvat, proživljavaju stvaranje programirane tragedije koja vodi samoubojstvu.
Potvrduje to medu brojnim kapitalnim pitanjima i recenica glavnog junaka: «Da li se ubiti u uniformi ili u civilu?»
Povremeno se zalazi i u Petrovu lucidnu argumentaciju o modalitetima izvršenja tog krajnjeg poteza.
Do dramaticne odluke, kako se razabire razvojem situacije, dovodi niz izravnih i sporednih uzroka koji, ako i ne pružaju potpuno opravdanje, ipak doprinose razumijevanju konteksta.
Radi se o spletu misli, strasti, s dobro definiranom povijesnom podlogom: sat, ponoc; mjesec, rujan; godina, 1991; mjesto, Pula. Jedinstvo vremena, mjesta i radnje stvara zatvoreni dijalog izmedu dvojice prijatelja; zaokuplja prisutne (ili citatelje) uznemirujuci emocije tako da covjek nema mogucnosti bijega, baš kako se dogadalo u V st. pr.n.e. u Eshilovim tragedijama (prisutne su sve odlike anticke tragedije).
Tematika samoubojstva nije novost u književnosti bilo kojeg vremena te predstavlja neku vrstu kulturalnog humusa.
Pozvala bih se na znakovito djelo Giacoma Leopardia, jedan od njegovih Moralnih dijaloga («Operette morali») pod nalovom: «Dijalog Plotina i Porfirija». Vrhunac zamaha nalazimo u nadahnutim rijecima upucenim Porfiriju: «Živimo Porfirio moj i tješimo se zajedno /.../ ne bismo li na najbolji moguci nacin priveli kraju ovaj mucni život».../ A kada dode smrt nece nas boljeti /.../ razveselit ce nas misao.../ da kako bit cemo mrtvi» .../ (prijatelji i drugovi) «mnogi ce nas se sjecati i još uvijek nas voljeti...».
Treba ipak napomenuti da je Leopardijevo djelo teorijsko-pedagoške prirode, dok ono što je specificno za kazalište jest emblematicni preokret samog života; tu se uplice interpretacija i kreativnost; uz neprekinutu napetost izmedu rijeci i predstavljanja.
Kako nedostaje kanonski Prolog, u radnju ulazimo in medias res.
Nakon oko trideset i pet stranica neke vrste kontradiktornog uvjeravanja, i dok se cini da se otvara prostor za psihološki rasplet, Dražan Gunjaca ne dopušta imalo odmora. Radi se samo naoko o «farsi» koja tece tragicnim koritom. Ona vrsta intermezza (str. 55-60) kada na hipoteticku scenu jedan za drugim ulijecu sporedni likovi, dobro definirani što se tice vojnih cinova, služi kako bi se pripremio svaki korisni podatak za katabazu.
Cak su i predmeti, poput telefona, umrljani Petrovom krvlju. Zavjesa se spušta na prijateljeve suze, dok autor iznenaduje gledatelja: Mariov glas, glas drugog glavnog lika, naglašava tišinu sad vec nematerijalnog bica. U bliskoj buducnosti, dolazeci iz nedokucivih prostora, Petrova ce tišina govoriti Istinu. Gunjaca pokazuje suptilnu i prokušanu umjetnicku vještinu; egzemplifikaciju nalazimo u cinjenici da se razlika izmedu ruskog i balkanskog ruleta objašnjava posljednjim rijecima.
Na smeteno Mariovo pitanje: «Što je to balkanski rulet?», drugi odgovara: «To ti je kao ruski rulet, samo što se igra s ovim pištoljem kojeg držim u ruci».
Željela bih se sada malo zadržati na osnovnim elementima djela.
Dominantna nota je osuda rata koji «od pocetaka svijeta nastavlja zemljom prolijevati krv.» Ma koliko bio snažan povik protiv rata, mocnici ostaju bijedni, sposobni promijeniti uvjerenje ovisno s koje strane puše vjetar, okruženi pristašama, potlacenima ili nekim još gorima ciji je jedini cilj prikriti vlastiti status vazala.
Petar, glavni lik, kako sam vec spomenuo, uništen je iznenadnim odlaskom supruge Ane, Hrvatice, koja je sa sobom u Dalmaciju povela i djecu. Nalazi se u stanju krajnje napetosti, kao otac (tako aktualna tema) mucen mogucnošcu da djeca izgube poštovanje prema njemu i ne budu odgojena u ljubavi i za ljubav.
Sudbina obitelji se presijeca sudbinom Države.
Po tradiciji, buduci Srbin, oduvijek je vjerovao u ovo posljednje, kao i u domovinu; a sada ne vidi do cistke i zla nacionalizma te proživljava krizu identiteta.
Vanjski glasovi i epizodni dogadaji ukazuju na raspad vojske i sveopci kaos: dogadaje koje su naizmjenicno, dugi niz stoljeca, proživljavali slavenski narodi. Proticu tako u skokovima sekvence epohalnih momenata, kako iz politickog i društvenog okruženja, tako i iz onog ideološkog. Tako ne manjkaju reference na Josipa Broza Tita, i krhotine Prvog i Drugog svjetskog rata.
Pod utjecajem alkohola, kapetan Petar zahtijeva od vjernog prijatelja da ostane uz njega dok ocajnicki traži neke zajednicke korijene i kulturno naslijede. Ne spominje se slucajno pjesnik Kranjcevic koji je pripadao realisticno-psihološkoj struji; crnogorski vladar Njegoš i djela narodnog karaktera.
Otkrivamo da je u trenucima duboke usamljenosti Petra dotakla vjera: potvrduje to spominjanje Biblije cije ga je citanje moglo približiti i ponovno sastaviti s voljenom suprugom Anom.
Vjera u Onoga koji gleda u srca ljudi i ne razlikuje Srbina od Hrvatice.
Zbližavanje s prijateljem Mariom, iscrpljenim neuspjehom vlastitog pothvata koji je potrajao za citavog dijaloga, kulminira dirljivim momentom u kojem kumovi, prijatelji, pjevaju i slušaju himne njihovih dviju zemalja.
Kreativno djelo koje dira citatelja: održava visoki registar vrijednosti, nedirnut realisticnim jezikom, i uklopljen u ambijent. Kontrastni tonovi bi, želimo li se izraziti metaforicki, mogli odraziti neku vrstu svijetla poput one u Caravaggiovim slikama, koja ne dolazi iz jasnog izvora kao u flamanskih slikama, vec iz dubine likova, znalackim korištenjem boje.
Vincenzo Lombino, urednik casopisa Impatto Sonoro
http://www.faraeditore.it/html/recensioni/rouletteimpatto.html
Sve namjerno krece asociranjem ispricane price na slavno djelo «U ocekivanju Godota», kao da bi u Gunjacinoj drami glavni likovi Petar i Mario trebali preuzeti uloge svojih prethodnika, Vladimira i Estragona. A kada Godot kojega svi cekaju napokon stigne jedne noci u rujnu 1991, prica može poceti. Sami u sobi s punom pepeljarom, pola boce konjaka i svojim pištoljima, dva prijatelja pocinju pricati o ratu i o tome što je sada covjek, obilježen krvlju prolivenom za domovinu.
To je smrt ideala i ciljeva jer ih je rat oduzeo.Upravo tako pocinje prica, s Petrom koji je k vragu poslao i politiku i vojsku, i Srbe i Hrvate, kojega je napustila žena s djecom bez ikakvog objašnjenja. Petar koji je tako izgubio sve nema više što izgubiti. Petar koji je prestao vjerovati u državu i koji odbija živjeti u istoj državi kao stranac, neprijatelj ili okupator, ali koji istovremeno odbija živjeti negdje drugdje. Petar koji se odlucio ubiti.Razgovor dvojice likova je tako dobro organiziran i toliko se dobro poklapa da postaje gotovo poput monologa, kao da su njih dvojica jedna osoba u sukobu sa samom sobom te kao da se odlucuje o tome koji ce dio te osobe preživjeti.Dramaticnost situacije (vanjske i unutarnje) naglašena je ironijom, kao da je smijeh jedina stvar koju rat još uvijek nije uspio uništiti. Ta me ironija podsjetila na Mordecaia Richlera iako, obzirom da se radi o kazališnom djelu, najlakše ju je usporediti s Pirandellovom tragi-komicnošcu. Udarci koje Gunjaca zadaje politici i mentalitetu ljudi su predirektni i oštri da bi ga se usporedilo sa sicilijanskim piscem, iako u jednom navratu autor ironizira koristeci baš Pirandella, ali na nacin da se vidi sva bol i patnja koja stoji iza replike:
ANTE: Hvala. Oprostite, ali vas dvojica, vi i Petar ste baš neki cudni likovi.
PETAR: Da, jesmo. Nademo autora baš kad bi ga bilo bolje izgubiti.Djelo kulminira u 7 replika:
PETAR: Jesi li ikad igrao ruski rulet?
MARIO: Nisam lud. Kakve sam srece uspio bih si raznijeti mozak i da je pištolj prazan.
PETAR: A balkanski rulet?
MARIO: Kakav je to rulet?
PETAR: Kao onaj ruski, samo što se igra ovim pištoljem kojeg držim u ruci.
MARIO: Jesi li lud? Prije svega ruski rulet je totalna ludost, a i koristi se revolver a ne pištolj. Pištoljem ceš se sigurno ubiti, nema alternative.
PETAR: To je ono o cemu ti pricam, balkanski rulet, nema alternative.Na kraju, podsjecam da je u Beogradu odluceno da se snimi film po drami Balkanski rulet: iako mislim, kako ste vjerojatno shvatili, da se radi o izvrsnom kazališnom djelu, jako sumnjam da se iz toga može napraviti jednako dobar film. Nije nemoguca ali obzirom da se drama zasniva na vrsti monologa, biti ce teško zadržati pažnju gledatelja. Nije receno da interesantna knjiga može postati interesantan film: ovisi o režiseru.
Svejedno se nadam da ce iz svega nastati dobar film i da ce (ukoliko nam Bog trgovine bude naklonjen) biti prikazan i u Italiji.
Navest cu i linkove koji se odnose na knjigu i/ili film:
www.drazangunjaca.net/balkanskirastanci/ITA_site/ITA_index.htm
www.montage.co.yu/_sgg/m2_1.htm
Poštediti cu vas nebrojenih nagrada velike važnosti koje je ova knjiga osvojila, ionako nikoga nije briga za nagrade, ono što je bitno je Umjetnost a ja vas uvjeravam da se ovdje radi upravo o Umjetnosti
Bio jednom U ocekivanju Godota: bilo jednom jedno razocaranje, ali samo prividno, jer covjek kojeg nam Drazan Gunjaca pokazuje napravio je nesto jos gore: dosao je! Dosao je u svoj svojoj surovosti i neotesanosti.Petar i Mario, Srbin i Hrvat, oboje kapetani JNA, prijatelji, neprijatelji ili je to sada sasvim nebitno, jedne noci 1991., u stanu u kojem se nalaze, nemaju vise sto cekati...Covjek je dosao i udesio ono sto i inace, a to je nerazumljivi rat, kao sto i svaki rat jest.Mr.sc. Srda Orbanic pise: "Citanje drame pokazati ce citatelju da je Godota bolje cekati nego docekati!"Drazan Gunjaca, po mom misljenju, stvara suludu igru koncentricnih krugova: ludost je opravdana ludilom, apsurd teatra apsurda vise nije sto je nekad bio, jer zemlja postaje jedini pravi apsurd.Drazan je vidio rat, cije nam je podvige ispricao u ovom kazalisnom djelu, u drami koja postaje klaustrofobicna dok se zatvara u vlastitoj ljusci. Sve nas stiti jedina (slaba) utjeha da nisu Vladimir i Estragon izgubili smisao, nego Godot osobno, kao da nemoc moze biti ikakva utjeha.Jedva sam suzdrzavao osjecaje dok me svaka pojedina stranica uvlacila u sadrzaj, scena se neprestano zatvara prema svom nemogucem otvaranju (mozda niceg nema izvan sobe, i eto tajne kazalista), ali gdje ironija zavrsava, gdje pocinje tragedija, sto znaci ova odsutnost granica?Citajte Drazana Gunjacu, gospodo, pronadite ga, kupite ga, procitajte njegov Balkanski rulet, pravila Ruleta jako su jednostavna, medutim... ako su to ona prema kojima zivimo?
Corriere Romagna, 21.03.2004
Balkanski rulet - Premio Nuove Lettere za Drazana Gunjacu
/www.vigata.org
Vec osvajac brojnih prestižnih nagrada, kao što su Premo Viaggio Infinito 2003 za kazalište (u žiriju izmedu ostalih Barbieri Squarotti, Cardini, Mercurio), Dražan Gunjaca ce sa svojim Balkanskim ruletom u izdanju izdavacke kuce Fara iz Riminija, danas u Napoliju primiti prvu nagradu u kategoriji "objavljani roman", 13. izdanja nagrade Nuove Lettere koju raspisuje Accademia Letteraria Europea di Nuove Scienze. Andrea Camilleri ga je proglasio "tragicnim dijalogom bez izlaza, poput dvoboja sa smrcu i apsurdom sukoba i rata". U tom posljednjem dijelu dobro primljene trilogije o ratu na Balkanu, nakon Na pola puta do neba i Balkanskih rastanaka (prevedenih i objavljenih u mnogim zemljama), hrvatski je pisac htio aludirati na smrt kao na rezultat jedne perverzne igre koja obicne ljude katapultira u bolno i nepopravljivo postojanje, kao što se dešava s Petrom, jednim od glavnih likova, koji vidi urušavanje svih vrijednosti pod teretom sjecanja rastrgnutih ratom. "Ideali? Jedni ih stvaraju, drugi im sude a treci za njih umiru", kako smo nedavno imali prilike procitati u njegovim Ispovijestima starog pjesnika objavljenim na "Faranews". "Hoce li ikada doci generacija koja nece osjecati teret tudih sjecanja? Koja ce slušati samo vlastita? Nikada. I ne samo ovdje. Tudim sjecanjima ubijamo buducnost."
Dražan Gunjača je Hrvat koji živi u Puli. Balkanski rulet je «drama protiv rata». Imamo pred sobom talijanski prijevod, pored kojeg postoje još i prijevodi na njemački te na engleski jezik za američko idanje.
Ovo je kazališno djelo nagrađivano, između ostaloga i na književnom natječaju «San Maurelio 2004».
Priča ove jednočinke je smještena na jedinstvenu scenu, a glavni likovi su dva kapetana ratne mornarice, Srbin i Hrvat, Petar i Mario. Radnja se odvija u otrcanom prostoru stana smještenog u velikoj stambenoj zgradi u Puli. Vrijeme radnje je kraj rujna 1991. oko ponoći.
Poznata pjesma Ive Zanicchi La riva bianca, la riva nera (Bijela obala, crna obala) mogla bi biti glazbena podloga ove drame. Nakon proglašenja raspada Jugoslavije i odvajanja Srbije i Hrvatske, ljudi koji su do tada pripadali jedinstvenoj armiji, jednoj državi, jednoj zastavi, iznenada postaju motivom razdvajanja, pronalazeći neprijatelje unutar vlastite vojske. Tako od jedne zemlje i zastave nastaju dvije: dvije zemlje u sukobu, dvije suprotstavljene zastave. Jedinstvo Države se dijeli na dva oprečna politička, vjerska i društvena modela. Tako i dva kapetana, isprva velika prijatelja, iznenada postaju prijatelji-neprijatelji. Nehumana antiteza koja je prije svega apsurdna, ipak se ne rješava kao prirodni oksimoron već se širi na puno tragičniji paradoks. Kapetan Petar koji je, kako je već rečeno, Srbin, oženio je Hrvaticu te se bez vlastite krivice pretvara u neprijatelja vlastite supruge i obitelji.
Abnormalan razvoj situacije ga, uz lucidnu dijalektičku tiradu, dovodi do zaključka da je jedino rješenje za spašavanje obraza pred djecom, više nego pred suprugom, samoubojstvo. Odabrani način je balkanski rulet, verzija ruskog ruleta u kojem ne postoji šansa. Sudbina srpskog oficira nije prepuštena slučaju i mogućem metku ispaljenom iz revolvera. Ne! Rješenje se nalazi u pištolju koji jednom napunjen ne ostavlja mogućnost pucnja u prazno.
S
16. Marilena Genovese (Punto di vista, br. 45/2005,
Italija)
Srbin Petar i Hrvat Mario, kapetani JNA i dugogodišnji prijatelji, dva su protagonista ovog djela Dražana Gunjače. Ima formu dugog dijaloga čija je središnja tema – kao i u prethodnim tekstovima istog autora – balkanska tragedija.
Povrijeđena Petrova ljudskost, kome je početak rata oduzeo identitet i njegove najmilije, prožima ovo djelo od početka do kraja, uzrokujući u čitatelju duboke osjećaje zaprepaštenja i nevjerice. Još se dramatičnijima čine njegova neriješena pitanja o smislu časti i odanosti «državi» na koje ga osuđuje njegova etnička pripadnost: «Naši su vladari, od srednjeg vijeka do danas, uvijek govorili da država nema cijene. I nema, sve dok se ne radi o tvojoj djeci. A kad ih izgubiš, koja granica, koja zastava, koji grb ili simbol su toga vrijedni?».
Ne može mu pomoći ni Mario. On se nalazi na suprotnoj strani. A Petru ne preostaje drugo osim igra balkanskog ruleta. Ta igra ne ostavlja nadu jer se igra pištoljem, a ne revolverom poput ruskog ruleta («Petar si puca u sljepoočnicu i pada preko fotelje na pod, sav krvav»).
Gunjača s jedne strane ovakvom diskretnom sintezom, što nije lako u samo 78 stranica, prikazuje tragični period u povijesti bivše Jugoslavije, putem karaktera i ponašanja raznih likova, no s druge nas dobro informira o raspadu ljudskih odnosa do kojeg je doveo rat.
Na kraju knjige, osim užitka čitanja, ostaje osjećaj da smo otkrili nešto novo, u čemu nam pomaže i sam predgovor u kojem mr.sc. Srdja Orbanić naglašava glavne značajke.
Sve u svemu, Balkanski rulet je novi djelić one suvremene povijesti koju je autor odlučio ispričati u formi drame.
17. Tiziana Carpinelli (Il Picolo, Trst, Italija, 04.03.2006.)
Tekst Dražana Gunjače za predstavu u kazalištu Miela prilagodio Gianfranco Sodomaco
Duše podijeljene «Balkanskim ruletom»
Obje su teze legitimne obzirom da se iz njih iščitava povijest koju ne zanimaju pojedinci i koju, poput opasne partije šaha, igraju nezainteresirani politički divovi. A oni pak ne znaju ništa o životima onih koji ovise o njihovim potezima. Petrov očaj nalazi protutežu u Mariovom ciničnom odmaku, započinjući tako iscrpljujući monolog koji bi se nastavio u nedogled, do zore kada bi sunce možda moglo odagnati samoubilačke nakane i dovesti do drugačijeg epiloga. No vanjski svijet se nameće svojom neizbježnošću te dva policajca kucaju na vrata i ulaze u stan.
Predstava u produkciji kulturne udruge «La Macchina del Testo», u suradnji s Cooperativa Bonawentura, publiku lagano vodi kroz cijeli prvi čin da bi dosegla snažnu dramatičnost u drugom dijelu, u kojem pribjegavanje groteski još jasnije ocrtava surovost rata. Sve do same kulminacije, kada se neizbježno već dogodilo a Mario se javlja na telefonski poziv Petrove žene: «E, da vam majku jeb… Ana? Jesi li to ti? Oprosti! Nisam tebe očekivao. Što ja radim ovdje? Gdje je Petar? E, moja Ana, zakasnila si nekoliko minuta. Samo nekoliko minuta o kojima ćeš imati vremena razmišljati ostatak života. Baš kao što je i on rekao da će biti. Hoćeš ga čuti? Prekasno. Ne, nije se ubio. Balkanski rulet. Ne znaš što je to?! Nisam ni ja do malo prije znao.»
Sve dok pištolj bez bubnja ne ispuca jedini hitac. Ubijajući svaki ideal.
18. Emanuela Masseria (VOCE DEL POPOLO 7. ožujka 2006., Italija)
Mehanizam Balkanskog ruleta, drame Dražana Gunjače predstavljene 2. ožujka u kazalištu Miela, otkriva nam se logičnom okrutnošću.
Prividno mirna i ne prebrojna publika mogla je uživati u presjeku nedavnih povijesnih zbivanja, sažetih i analiziranih u tekstu poput odabranog djelića sudbine jednog naroda, polazeći od anonimnog stana na razmeđi različitih balkanskih država 1991.
Izvan i unutar zidova protagonisti reguliraju težinu vlastitih ideala na osnovu smisla vlastitog života, u tom trenutku još uvijek čvrsto vezani za decenije života u Jugoslaviji i s Titom, mnogo godina pod jednom himnom ali sa suprugama, djecom i prijateljima različitih etničkih pripadnosti.
Retorika i egzaltacija razlika među dvama suprotstavljenim stranama postaju tema rasprave dvaju protagonista. Pravi je problem u tome da Mario, Hrvat i bivši vojnik oslobođen dužnosti, pokušava uvjeriti Petra, Srbina i još uvijek aktivnog vojnika, da odustane od samoubojstva iz tisuću razloga, među kojima se ističe apsurdnost ovog rata, kao i svih prethodnih, a bez sumnje i budućih ratova.
Mario je miran, pun ironije ali i alkohola, dovoljno kako bi nam pružio nekoliko poetičnih intelektualnih viđenja njegovog sukobljenog svijeta: «Na Balkanu nema ideala bez žrtava», kaže na samom početku, i nastavlja… «nisam ja kriv što je premalo vanjskih neprijatelja». Nekolicina stvari Petra ipak uvjerava u ispravnost njegove odluke, u skladu sa samim sobom i fantomatskim idealima jednog vremena. Sve je izgubio. Odlaskom žene i djece Hrvata (možda), oficir se nalazi u situaciji u kojoj mora ispuniti crnu rupu, pri čemu ostaje zarobljen između civilne i vojne etike koju uzalud posvuda traži, a koja mu je već onemogućila razumnu viziju stvarnosti i oduzela želju za životom. Razumna vizija stvarnosti u stvari i ne postoji, može joj se samo donekle približiti. S druge strane imamo tragikomične trenutke napetosti dolaskom na scenu dvojice hrvatskih policajaca, kojima prethode dvojica srpskih koje Petar i Mario odmah razoružavaju, vrlo se spretno braneći u ratnim detaljima.
No nakon mnogih zaključaka i razmišljanja o smislu sukoba, Mario shvaća da je bit u sljedećemu: «…ako u ovakvoj situaciji imaš pušku u ruci, nije bitno znati zašto, bitno ju je upotrijebiti.» Ali Petar također zna da u «Balkanskom ruletu» nema bubnja i mogućnosti promašaja, te njegovo tijelo završava na podu a duša odlazi u civilni dio raja.
Na kraju se izmjenjuju televizijske snimke samog početka rata čime završava predstava u režiji Gianfranca Sodomaca, ostavljajući publiku između snažne dirnutosti i duhovite, ironične spoznaje.
Tako se zavjesa spušta na predstavu posvećenu pokojnom lokalnom glumcu Andrei Orelu, i bez prisustva autora kojeg su obiteljski razlozi spriječili da prisustvuje susretu nakon predstave. Premijera koju nam je ponudila udruga Bonawentura, ipak je ostavila neizbrisiv trag od estetskog značaja, podsjećajući nas na apsurdnost bilo kojeg rata i nijemo dostojanstvo svakog čovjeka.
19. Primorski dnevnik, 4. ožujka 2006., Trst, Italija
Kazalište Miela/ Balkanski rulet
Posljedice raspada Jugoslavije u životima običnih ljudi
Zanimljiva drama Dražana Gunjače
Prošlog se četvrtka na sceni tršćanskog kazališta Miela našao «Balkanski rulet», drama suvremenog hrvatskog pisca Dražana Gunjače. Inicijativu je pokrenula kulturna udruga «La Macchina del Testo» u suradnji s udrugom Bonawentura – osim toga, u inicijativi su sudjelovali i slovenski Teatro stabile i Slovenska sekcija regionalnog studija RAI. Protagonisti predstave su Janko Petrovec i Mauro Tancovich, a uz njih i Riccardo Beltrame, Daniel Pavento, Adriano Lucatello, Sergio Maggio i Fabio Musco. Tekst je prilagodio i režirao Gianfranco Sodomaco. Večer posvećena sjećanju na Andreu Orela, trebala je biti upotpunjena susretom s autorom koji je nažalost bio spriječen obiteljskim razlozima.
Dražan Gunjača je rođen u Sinju 1958. Proveo je deset godina u službi jugoslavenske ratne mornarice kao časnik. U tom je periodu Gunjača diplomirao na riječkom Pravnom fakultetu, te je napustio vojsku i postao uspješan odvjetnik u Puli. Autobiografske motive nalazimo i u njegovim književnim djelima; u romanima (treba spomenuti trilogiju Balkanski rastanci), zbirci poezije Kad me ne bude više, u kazališnim tekstovima poput Balkanskog akvarela i Balkanskog ruleta. Gunjača je jedan od najnagrađivanijih autora u Italiji, pogotovo među onima s druge strane Jadrana. Najviše je nagrada osvojio upravo Balkanski rulet koji je, između ostalog, 2003. nagrađen na tršćanskom natječaju «Scritture di frontiera».
Tekst se bavi posljedicama koje su politički događaji, kao što je kraj bivše Jugoslavije, ostavili na životima običnih ljudi. Radi se o iskustvima koja su teža na psihološkom nivou nego na onom usko vojnom, kao što je i sam Gunjača ustvrdio u jednom intervjuu. Pravila su jasna na bojišnici, kaže on, unutrašnjost je ona koja ne poznaje pravila. Kako spasiti brak ako je suprug druge nacionalnosti? Što učiniti s djecom? Ostati zajedno i pokušati pobjeći? Ostati tu i pokušati preživjeti? Boriti se ili ne, i protiv koga?
Dva protagonista Balkanskog ruleta su Petar i Mario, obojica časnici jugoslavenske vojske – a raspad Jugoslavije ih zatiče u jednom hrvatskom gradu. Mario je Hrvat, skinuo je odoru bez ceremonija i prestao odlaziti u vojarnu. Petar je pak Srbin, manje ciničan od Maria, te ne uspijeva prihvatiti situaciju u kojoj bivaju poništeni ideali koji su prije vodili državu i instituciju kojoj pripada. Osim toga, oženjen je Hrvaticom koja ga, zabrinuta kritičnom novonastalom situacijom, napušta i s djecom odlazi roditeljima u Dalmaciju. Sve je to težak udarac za Petra koji poziva Maria kako bi imao s kime razgovarati.
Drama se bavi važnim i velikim pitanjima ali i onim manjim koja su se pojavila u novonastaloj situaciji – čini to slijedom interesantnih dijaloga u kojima nalazimo dubokoumne misli ali i šaljive dosjetke. Interesantne su prije svega različite reakcije protagonista: tijekom drame, u Petrov stan dolaze i jedan podoficir vojne policije, Srbin Jovica, bosanski vojnik Safet, dvojica hrvatskih policajaca Ante i Ivan – pa čak i mladi liječnik – ukratko, minijatura tadašnje jugoslavenske stvarnosti. Drama zasigurno nudi efikasne odgovore na pitanja koja smo si postavljali tijekom događanja od prije 15 godina, a koje je vrijeme polako izbrisalo, iako je prošlo tek jedno i pol desetljeće. No ta su pitanja još uvijek prisutna, ponekad jasna, a ponekad skrivena pod pepelom, u očekivanju da netko puhne i otkrije ih.
Redatelj Gianfranco Sodomaco je predstavu uokvirio dvama filmskim snimkama zbivanja u bivšoj Jugoslaviji; na početku vidimo film kratkog rata u Sloveniji, a film na kraju prikazuje mnogo goru devastaciju koja se dogodila drugdje. Taj okvir situaciju na sceni smješta u vrlo konkretnu perspektivu. Vidi se da je postav bio ograničen financijama no tome usprkos, zanimljiv je od početka do kraja. Oba protagonista su dobro odigrali svoje uloge, ponajprije fizičkim izrazom – dikcija pak ostaje malo nezgrapna, s donekle stranim naglaskom. Istina je da gledalište nije bilo prepuno – no prisutnima se predstava izuzetno svidjela što su i dokazali dugim aplauzom.
IL GAZZETTINO (04.03.2006.) Italija
"Balkanski rulet" Dražana Gunjače, građen na igri identiteta, postavljen je na scenu kazališta Miela u režiji Gianfranca Sodomaca. Sudeći po samom naslovu, "rulet" nas navodi na nekakav rizik, a prije svega slučajnost. No tu nema pobjednika a niti pobijeđenih. U ovom slučaju "igra" je drama, usprkos povremeno prisutnoj ironiji. Petar (Mauro Tancovich) i Mario (Janko Petrovec) su dva prijatelja, časnika, jedan u srpskoj a drugi u hrvatskoj vojsci, iako je drugi skinuo odoru. Nit vodilja ovog komada je postojanje jedne odluke, Petrove odluke o samoubojstvu, budući ne može prihvatiti konflikt koji razara identitet koji se gradio godinama, možda i stoljećima. Iz toga čitava ironija, slučajnost u egzistencijalnom smislu koju označava rat uzrokujući gubitak voljenih, zemlje, ciljeva, sebe samih. Naglasak na apsurdnost "promjena" (više ideoloških nego teritorijalnih) s kojima se Balkan mora pomiriti stavlja središnja scena, kada u sobu u kojoj se nalaze Petar i Mario, ulaze hrvatski i srpski policajci, naizgled suprotstavljeni, ali intimno solidarni u osjećajima ljudskosti i bratstva (policajac Hrvat će spasiti život policajcu Srbinu). Sve u svemu, "identitet" koji se mijenja ovisno o volji nekih drugih, koji poništava svaku mogućnost odabira, barem za Petra (izvrstan Mauro Tancovich, koji je na trenutke ipak preuravnotežen u svojoj patnji). Na suprotnoj granici ističe se Fabio Musco (hrvatski policajac), precizan i točan u svojoj ironičnoj intervenciji). Suha i linearna režija vodi predstavu obogaćenu s nekoliko glazbenih brojeva i videom ubačenim na pravim mjestima. Jedini detalj koji se ne uklapa: oslobađanje duge kose ispod vojne kape bosanskog vojnika, na kraju himne, sa svim evokacijama koje ta gesta implicira, no efekt je ipak onaj kakve reklame za balzam. Čestitke.
21. Darla Deghenghi (La voce del popolo, 11.05.2006.)
«BALKANSKI RULET» NA SCENI ISTARSKOG NARODNOG KAZALIŠTA U PULI
DRAMA ZEMLJE U KOJOJ JE HIMNA VAŽNIJA OD PUNOG STOMAKA
Pula – Dva oficira bivše Jugoslavenske armije, jedan Srbin a drugi Hrvat, nalaze se, uz bocu konjaka, na rubu ponora koji je obilježio kraj jedne zemlje i jednog vremena… U utorak su na sceni Istarskog narodnog kazališta, Janko Petrovec i Mauro Tancovich odigrali uloge Petra i Maria, dva glavna lika «Balkanskog ruleta», drame Dražana Gunjače u prijevodu Srđe Orbanića i Danila Scomersicha. Premijera drame je prije dva mjeseca izvedena u kazalištu «Miela» u Trstu. Predstavu su u suradnji producirale udruge «La Macchina del Testo» i «Cooperativa Bonawentura» a režiju je potpisao Gianfranco Sodomaco. Gostovanje u Puli možemo zahvaliti «Gerald Art Studiu» i «Arena Art Festivalu» te potpori Općine, Županije i gradske te županijske Turističke zajednice. Publika nije bila brojna no svakako je predstavu pomno pratila te, na kraju, glumce nagradila dugim i iskrenim pljeskom. Uz Tancovicha i Petroveca, na sceni su nastupili i Riccardo Beltrame, Daniel Favento, Adriano Lucatello, Sergio Maggio i Fabio Musco. Za scenografiju i kostime pobrinula se Angela Giassi, za svjetlo Michele Somberaz Sotte, dok je glazba ona Gorana Bregovića.
Drama prati sudbinu dvojice likova različite nacionalnosti koji su sve do tada dijelili ideale, snove, domovinu ali i laži, a sada se iznenada nalaze u situaciji u kojoj im je oduzeta prošlost, ne snalaze se u sadašnjosti a ne nalaze perspektive za budućnost. Srbin se nalazi na granici života i smrti, između (slabašnog) instinkta za preživljavanjem i sve jače tendencije ka samoubojstvu. Žena i djeca su ga napustili, «domovina» se raspala, vojska je postala ratna mašina a on iznenada postaje «okupator», iako «nije prstom mrdnuo…». «To nam je u genima, prvo domovina, zatim obitelj, nakon toga čast pa sve ostalo», no od te neprikosnovene ljestvice prioriteta ne ostaje ništa, čak ni nepovredivo očinstvo: «Kad će Srbi u Hrvatskoj ponovo biti muževi i očevi?» pitanje je koje vodi do potpune izgubljenosti. «Vidiš, ja sam u stvari kukavica. Nemam hrabrosti ni upucati se u ovoj pustoši na četvrtom katu…». Ničemu ne služi utješni glas ciničnog pragmatika (Hrvata) koji je skinuo uniformu i nastoji se prilagoditi novonastaloj situaciji: «Naše vojske više nema, treba spasiti naše herojske glave prijatelju…» jer, ako bolje pogledaš, «države nastaju i nestaju na budalama kao što si ti» i jer je «jedini način da ostaneš čovjek taj da skineš uniformu vojnika». No Srbin nastavlja, hoće li Rusi i Amerikanci to dopustiti? Ne samo da će dopustiti nego će «nam prodati svoje oružje iz druge ruke». Što je onda s ljudskim pravima? «Hoćeš li umrijeti radi mrtvog slova na papiru?»
Nastavlja Hrvat: Balkan, prostor na kojemu himna vrijedi više od punog stomaka; gdje su svi ugroženi, treba samo shvatiti kad je na tebi red. No pravo pitanje je ovo: zašto ljudi ratuju i «ako sve u životu prođe, koliki će od nas preživjeti?», odnosno, «Koliko vrijedi zastava kad izgubiš sina?». Srbin ne nalazi mira. Sva pitanja ostaju neodgovorena. Cinizam nema lijeka za bolest duše. Pucanj. Zatim, s minutom zakašnjenja, ženin telefonski poziv. Prekasno. Jedan je život izgubljen. A drugi čekaju u redu.
.
22. LETTERATURA ITALIANA (antologija)
Dražan Gunjača, Hrvat i odvjetnik u Puli, književnik je posvećen poeziji, prozi i kazalištu za koje je objavio kazališne komade U sjeni razuma i Balkanski rulet, kojeg su s hrvatskog preveli Srdja Orbanić i Danilo Skomercic. Radi se o tragičnoj farsi u kojoj su glavni likovi dvojica časnika bivše federalne vojske koji se, radi političkih događanja koja su nam svima poznata, nađu na suprotstavljenim stranama. Vrijeme radnje je kraj rujna 1991 oko ponoći. Mjesto radnje je dnevna soba stana na četvrtom katu jedne zgrade u Puli, jednostavno ali lijepo namještena: kauč, dvije fotelje, stolić i ormarić s televizorom koji je još uvijek upaljen iako je program već završio, nekoliko vaza s cvijećem u kutu sobe. Glavni likovi su: Petar, kapetan srpske vojske i Mario, kapetan u hrvatskoj vojsci. Sporedni likovi su redom: vojni policajac, dva hrvatska policajca, liječnik s medicinskom sestrom i Petrov susjed, iz čega je jasno kako je komad lako prikazati na sceni. Petar i Mario su jedan nasuprot drugoga. Srbin će, u ovom slučaju, morati izbrisati deontološke norme i ideale koje je promicao i ta će se dihotomija zadržati do samog kraja kojeg nećemo otkriti kako bi se zadržala napetost koje ne nedostaje. Razgovor njih dvojice, kojem se priključuju i drugi likovi, pretvara se u dramu, kako daje naslutiti i sam naslov komada, metafora koja traži izraz blizak našem generacijskom govoru koji je znalački sazdan u cjelovitu strukturu aktualizirajući značajke komunizma kojeg dvojica protagonista dobro poznaju, onakvima kakve su bile za Jugoslavije ali razmatrajući i njen kraj te paralelni raspad odnosa među pojedincima i raspad njihovih intimnih života koji su narušeni tragičnim događajima. Tako nam se autor predstavlja zanimljivom ironijom s jezičkog stajališta, ali i pažljivim promatranjem i ideološkom objektivnošću, te preciznošću vremena koje je na trenutke statično dok su interdijaloške replike duge, a jezička kontaminacija je istančana i minimalna i tako tekst ostaje na nivou hi-techa kao jedna solidna i dobro sagrađena arhitektura. Drama optužuje rat i apsurdne etničke i vjerske sukobe, posebno one među muslimanima i katolicima, ali i nedemokratske sile koje u čovjeku stvaraju sterilnost i otuđenost. Autor nam ovdje govori o konkretnim osobama i stvarnim događajima koji su dio naše prošlosti. Tako njegova poruka želi biti stvarna i propedeutička, pa i pomoću ubačenih prostota koje su postale dijelom života mladih. Autor gradi uvod na dvije premise od kojih jedna kaže: «Činiti zlo nije, uistinu, toliko dijabolično koliko… njegovo prekrštavanje u dobro. To znači oduzeti svim smrtima njihova značenja, preokrenuti ih i čitati naopako… Preokrenuti i iznutra srušiti kriterije istine. I naposljetku, u usta istine staviti laž!» (Denis de Rougemont). Radi se, dakle, o djelu koje naglašava teškoću normalnog života, istovremeno negativnog i iskupljujućeg te psihopatološki složenog. Književni kritičar iz Novog Sada u Srbiji, Rastislav Durman, o Gunjači kaže sljedeće: «…suludi ritam ronda, koji se, kao postupak, prepoznaje i u Gunjačinim romanima (pa se tako može govoriti o određenoj vrsti ritma kao konstanti Gunjačinog stila). Poslije zahuktale akcije ponovo smirenje…”. No znamo da je autor također i pjesnik koji iza sebe ima zbirku pjesama pod naslovom Kad me ne bude više čiji prijevod očekujemo. Danas kao nikad prije, prepoznati se u suvremenosti znači zaroniti u prošlost i stoga ovakvi prijevodi koji nam omogućuju kulturne razmjene na europskom nivou, neka poput providnosti pomognu Europi samoj da se otvori prema jednoj sveobuhvatnijoj perspektivi.
(iz LETTERATURA ITALIANA, Poesia e narrativa dal Secondo Novecento ad oggi, Bastogi, Editrice Italiana, 2007)
