www.DrazanGunjaca.net

(BALKANSKI RASTANCI, 2. IZDANJE, Pula, 2002.)

Kad sam kao prevoditelj i buduci urednik poceo išcitavati izdavacki prvijenac Dražana Gunjace "Balkanski rastanci" prisjetio sam se prekrasnog eseja poznatog talijanskog psihologa i psihoterapeuta Giorgia Majorina naslovljenog "Psihološki ucinci rata" (Gli efetti psicologici della guerra) buduci da sam Gunjacin roman doživljavao kao književno opredmecenje onog osjecajnijeg itinerera kojeg rat proizvodi u ljudima opisanog s psihološkog stajališta u Majorinovu eseju. Namjeno naglašavam upravo tu dimenziju Gunjacina romana, zato jer je ona njegova temeljna odrednica: premda napisan u prvom licu, s ocito puno autobiografskih elemenata, to nije roman o naratoru (Gunjaci ili nekoj drugoj osobi), vec o ljudima koji ga u odredenom vremenskom razdoblju zbog rata susrecu ili napuštaju, susrecu i napuštaju, dok je pripovjedac samo spona koja tu raznoliku galeriju likova neposredno ili posredno povezuje. Dakle, nije to knjiga o ratu, vec o ljudima kojima je rat skrojio sudbinu. Dakako, odabrano konstitutivno nacelo u znatnoj je mjeri odredilo tekstlingvisticke i lingvostilisticke znacajke teksta. Prva je znacajka neposrednost: u Gunjace nema nikakva stilematskog prenemaganja, na koje smo se navikli u suvremenih pripovjedaca, jezik djela jezik je stvarnosti o kojoj se pripovijeda. Stoga je roman blizak americkim "hard boiled" minimalistickim pricama s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeca, premda se radi, uvjeren sam, više o slucajnoj slicnosti no o svjesnom odnosno željenom približavanju nekom odredenom žanru. Ako vec trebamo odrediti djelo, reci cemo da je ono parabola, no o tom nešto kasnije. Na semantickoj razini minimalisticki procedé podrazumijeva ustrajno, ponekad otvoreno, ponekad prikriveno, ponavljanje leit-motiva (odmak od vlastita bica i sudbine) koji ce svoju poantu naci u završnom poglavlju, zamišljenom kao neka vrst parabole kojoj Gunjaca povjerava eticku poruku svoga djela. Ta su ponavljanja funkcionalna u cjelini romana i stvaraju temeljnu, deprimirajucu atmosferu u kojoj žive pripovjedac i likovi, a koju i citatelj nužno doživljava. Drugim rijecima, koliko se god tekst na prvi pogled može priciniti nedotjeran, nedoraden, što se dublje ulazi u djelo to postaje jasnije da se radi o vrlo dobro promišljenom gradbenom postupku kojemu Gunjaca povjerava najznacajniju od svih zadaca - pridobivanje citatelja na stranu tragicnog junaka romana, Denisa, koje se pak u narativnoj strukturi romana pojavljuje tek kao sporedan lik. Posebno je važno istaknuti mimeticku vrijednost postupka: on Gunjaci omogucava da banalnosti svakodnevnice pretvori u "dokumentaristicku" gradu romana a da pritom ne spadne na razinu factiona. Premda se radi o stvarnim dogadajima i ljudima, Gunjaca je odvec osviješten u svome pisanju da bi citatelju ispripovijedao "istinitu pricu" i tako lišio svoju parabolu univerzalne egzemplarnosti. Dapace, upravo ce fikcijskim elementima pokušati svojoj paraboli dati referencijalnu vrijednost.Rezultat te neposrednosti, promišljenosti i osviještenosti jest tekstualni svijet "Balkanskih rastanaka": on se citatelju može više ili manje dopadati, može mu se i ne dopadati, no sigurno ga nece ostaviti ravnodušnim.

Prof. mr. Srda Orbanic