Dražan Gunjača BALKANSKI RASTANCI

O ROMANU

home
Biografija
Intervjui
Narudžbenica
Sponzori
Links
guestbook
E-mail

Balkanski Rastanci
- roman on-line NOVO!!!
- bilješka urednika
- recenzije
- čitatelji o romanu
- iz romana

RECENZIJE

Antonio Spadaro
Giulio Maria Artusi
Francesco Mazzetta
Emilija Rogošić
Rastislav Durman
Tanja Stupar
www.vacationbookreview.com
Prof. Alessio Piano
Paola Dell'Armi
Shirley Gerald Wares
Selena Delfino
Mauro Mirci
Anna Calonico

  14. Emilio Diedo

Balkan: da li je moguće rastati se od fronta?
Antonio Spadaro, Letture, n. 601/2003, p. 40, Italija

http://www.faraeditore.it/html/recensioni/congedi-spadaro.html

Dražan Gunjača je jedan od novijih pisaca hrvatske književnosti. Njegov prvi roman, "Balkanski rastanci", prevedn je na više jezika, a u Italiju dolazi zahvaljujući izdavaču Fara Editore (2003, 212 str., euro 14,00).
Vječiti sukob koji nije u stanju pružiti primirje na Balkanu,  mit i surovi realizam sastavi su dijelovi ovog romana koji nas, potresnim i snažnim osjećajima, uvodi u nedavni jugoslavenski sukob.
Karakter likova je razgolićen i njihova se humanost primjećuje  između visokih ideala i niske tolerancije, između hladnoće tragedije s jedne strane i topline osjećaja - jedini "dovoljan razlog za život" - s druge strane.
Vojnički "rastanak" dobiva simboličku dimenziju i postaje znak globalnog postojanja. 

NIKAD KRAJU RATU
Giulio Maria Artusi (LN Librinuovi, br. 28/2003, Italija)
http://www.faraeditore.it/html/recensioni/congedi-LN.html

Glavni lik romana zove se Robi. On je advokat u Puli, baš kao i autor romana. I poput njega ima iza sebe dug period služenja u mornarici bivše Jugoslavije i baš kao i autor ne uspijeva se naviknuti na pomisao o ratu koji razdvaja obitelji, slama brakove, truje prijateljske odnose. Početak je devedesetih godina i unutrašnje slamanje Federacije postaje otvoreni rat. Hrvati i Srbi ponovo ratuju, vjerni tradiciji koja ih već dugo čini neprijateljima. Oni su prije svega žrtve «balkanske tradicije» kako kaže Robi:

«Drugi pripadnici ljudskog roda niti su ikada niti će se ikada prilagoditi Balkanu, a niti će shvatiti njegove ljude (…) Ne mogu oni shvatiti snagu naših brojnih povijesnih istina, još brojnijih živućih mitova i aktualnih zabluda koje više nitko i ne broji. (....) Ne možeš na cijelom Balkanu naći dvojicu domorodaca a da o svim tim stvarima imaju barem približno isto stajalište. Nema veze kojem narodu pripadaju. A kada već nemaju, rat je samo drugi način vođenja politike, zar ne?»

Robi misli da je rat prijevara ali se ne uspijeva uvjeriti da postoji način da ga se zaustavi i spriječi, baš kao i njegovi prijatelji, svi bivši suborci, za koje ga veže fatalizam vrlo sličan nekakvoj začaranosti. Spaja ih teškoća da zamisle svijet bez ratova, ubojstava, osveta, koja se upija poput otrova u međusobne odnose, sjećanja, svakodnevni život. Mnogi su od njih oženili Srbijanke i našli se razdvojeni od supruga i djece, iznenada na rubu propasti. Povratak vojničkom životu za mnoge je prilika, prokleta nada, način da reagiraju na neshvatljivu situaciju. Kreću na front, netko u zaštitu ponovno rođene domovine, a većina, barem na izgled, jer je nemoguće i pomisliti da se to ne učini.
Rat je obilježio život njihovih očeva i djedova. Rat je perfidna majka koja ipak daje definirani i jasan cilj koji se tiče života i smrti. To je nešto gotovo apsolutno, i mnogo važnije od življenja svakodnevnog mediokritetnog života. To je bijeg od samoće i možda, od razmišljanja. Laž koja se prije svega kazuje samom sebi.

(...)Da pređemo na jedninu, jer svi ratovi imaju toliko toga zajedničkog, da naprosto nema smisla govoriti o njima u množini. Dakle, ne shvaćamo da rat ne kuca na vrata zato što bi mu naše jadne bravice smetale da uđe unutra, nego da se tako igra našom naivnošću. I rat je radoznalo stvorenje. Interesira ga dokle može ići to ljudsko sljepilo. I onda, kad shvati da ono nema granica, dozlogrdi mu ta elementarna pristojnost (koje se, uzgred, u početku uvijek pridržava) i vrati se svojoj izvornoj prirodi.
Da se razumijemo, ne pretvara se on ni u početku da je nešto drugo. Dapače! Ali ga vjerojatno pomalo zabavlja to što ga ljudi krste svim mogućim imenima, osim njegovog pravog imena. A zove se rat. Ništa posebno teško ni za upamtiti ni za shvatiti. Barem se tako čini. A kad ga konačno pravim imenom zazovemo, a moramo, prije ili kasnije, onda je već prekasno za mnoge.1

Robi ne kreće. Ne želi se vratiti u vojni svijet. Nije ga dovoljno strah da bi ponovno bio vojnik. Njegovi prijatelji odlaze, jedan za drugim. Bježe, sakrivaju se, nestaju. Rastaju se od njega i od života. Mario, propali barmen, Denis, kadet opsjednut idejom o herojstvu i domovini koja se udiše kod kuće. Damir, čovjek koji se vratio na pravi put zbog blizine smrti. Obični životi koji su postali neprocjenjivi radi svoje jedinstvenosti koju je Robi u očaju prisiljen da se sjeća bez ikakvih zadrški.
U ovoj knjizi ne postoji nijedna retorička nit, nikakvo Veliko Mistično Poučavanje, nikakvo moraliziranje niti sud ili sigurnost. Samo nevjerica, gorčina i lucidno očajavanje.
Robi pije, uglavnom je lijen i egoista, nema baš jednostavne odnose sa suprotnim spolom te ima određenu tendenciju prepuštanja propadanju, odbijanja emocija i prejakih osjećaja. Usprkos tim manama ne uspijeva ili ne želi pobjeći od vlastite odgovornosti. Proklinjući svijet, prijatelje, rodbinu i rat, suočava se s događajima kako zna i u tome uspijeva, bez pretjerivanja ili pokušaja da se predstavi boljim nego što je. On je svjedok, um koji razmišlja i piše, te povjerava nama čitateljima da ocjenjujemo ili nalazimo krivca.
Paradoksalno, Balkanski rastanci su često zabavna knjiga, možda i okrutno zabavna, dok priča o starim neprekinutim mržnjama čiji su razlozi odavno zaboravljeni, o svađama i pričama o nasljedstvu, malim i velikim lukavštinama, prijevarama i razočaranjima dalmatinskih turističkih radnika. Za talijanskog čitatelja tu doista ima mnogo prepoznatljivog u tom doživljaju rata u kući, u političkim stavovima ili ideološkim izborima koji se zasnivaju na mržnji umjesto na promišljenom odabiru.
Na Balkanu se prepuštamo životu i smrti bez puno protestiranja – kaže Gunjača – zbliženi nesvjesnim uvjerenjem da je život samo obična epizoda, trenutak koji, poput svečanog odijela, moramo odjenuti uz minimum digniteta. Njegov cilj je nebitan, ako uopće život ima ikakav cilj. Život je trenutak za trenutkom: prijateljstvo, strast, strah, ponovno strast, prijateljstvo, strah, i tako ponovno. Vrtuljak na kraju staje, mora stati. To je normalno i bilo bi idiotski to negirati.
Robi dijeli ovo viđenje života. Rođen je na Balkanu i zna kako to ide. No ne uspijeva to prihvatiti. Još uvijek se iznenađuje, iskreno pati, i pita se je li bilo moguće kako drugačije. U tome je snaga njegovog lika i iznimna veličina samog romana.

Dražan Gunjača je pisac, pjesnik i komediograf. Njegovo poznavanje kazališne forme je lako uočiti i u narativnim tekstovima koji su bogati živopisnim dijalozima bez pribjegavanja stereotipima ili onomatopeji, žargonu ili lažnom «realizmu».
U Italiji je više puta nagrađivan, kako radi trilogije Balkanskih rastanaka sastavljene od istoimenog romana te romana Na pola puta do neba i Ljubav kao kazna, tako i radi zbirke pjesama Kad me ne bude više (2002) te drame Balkanski rulet (2002) u izdanju izdavačke kuće Fara.

Francesco Mazzetta
(Mucchio Selvaggio, br. 553/2003, Italija)

O Dražanu Gunjači smo već govorili povodom Balkanskog ruleta. Balkanski rastanci, koje je također iz dala kuća Fara, ne udaljavaju se mnogo od prije spomenutog djela. Iako Rulet ima oblik drame dok su Rastanci roman, potrebno je naglasiti da u ovom posljednjem prevladavaju dijalozi te se s tog aspekta ove dvije knjige previše i ne razlikuju. Osim toga, Rulet je u osnovi kazališni razvoj upravo prvog poglavlja Rastanaka. Oba djela govore o ratu koji je razbio Jugoslaviju i iznenada rođake i prijatelje pretvorio u strance i antagoniste. Želimo li naglasiti koju razliku treba se usmjeriti na osjećaj koji je inspirirao ova dva djela. Rulet je kratak tekst, vrlo kompaktan, s tragičnim završetkom. Rastanci su pak duga priča, te ako želimo jednom rječju izraziti žanr kojem teži, moramo govoriti o farsi.

Farsi jer događaje gledamo kroz oči Robija, bivšeg oficira jugoslavenske mornarice koji živi u Puli, relativno mirnoj luci, koji gleda kako pored njega prolaze ljubavi i prijateljstva pregažena vihorom rata. Od njega se rastaju ili odlaskom na front ili odlaskom u sigurno sklonište u nekoj stranoj zemlji. Kako ga neprestano podstiču jedni ili drugi, Robi je s jedne strane isuviše uvjeren u besmisao rata koji ga suprotstavlja bivšim suborcima kako bi ga odvukao u rat, a s druge ga nalazi nesposobnog da napusti vlastitu zemlju iako je razdire apsurdnost vlasti. Jedino je rješenje fatalizam, misao da su ratovi i žalosti neizbježna sudbina Balkana kako bi se tragedije na neki način pretvorile u farsu, u apsurdne i gotovo smiješne događaje koji, usprkos tome, ne gube ni grama svoje dramatičnosti, poput poludjelog vojnika koji šeta rovovima s otvorenim kišobranom kao jedinom zaštitom, ili prijatelja Maria koji, nakon što je preživio bezbroj bitaka, pogiba padom u rupu.

Kao da se nalazimo pred folk-etno pločama Gorana Bregovića (još jednog pan-slavenskog «čudovišta»: rođenog u Sarajevu od oca Hrvata i majke Srpkinje). Njegova je glazba za vjenčanja i sprovode zvučni pandan Gunjačinom pisanju: fatalizam koji jednim djelom odiše bolom a drugim cinizmom, no nikada hladan, naprotiv, konstantno zagrijavan alkoholom, cigaretama i dobrom glazbom.

Emilija Rogošić
( ROCK EXPRESS br.33/2002. BEOGRAD

Kako se osećate kada vam neko kaže da ste Balkanac? Da li ste uvređeni? Ili je to možda kompliment? Da li vam laska ako vam kažu da ste "pravi Srbin", ili pak "pravi Hrvat"? A Jugoslaven? Mislim na onog pravog…velikog…bivšeg…propalog…izumrlog. U stvari, zar je to bitno? Ili je vrlo bitno?
"Balkanski rastanci" su ponovo uzburkali zatomljene emocije potvrdivši ono što mislim o "nama" i "njima", dovodeći tu analizu na nivo apsurda.
U mom slučaju "mi" i "oni" su jedno, "mrski neprijatelji" koji se već 30 godina neizmerno vole. Mi "mešanci" imamo tu privilegiju da stvari posmatramo sa izvesnim otklonom, neopterećeni "očuvanjem nacionalnih interesa".
Roman Dražana Gunjače je roman o svakome od nas. Bukvalno svako će prepoznati sebe ili nekoga iz svoje okoline u junacima Gunjačine knjige. Zato čitanje, i pored lakog & tečnog pisanja i dosta humora, boli i ostavlja trag pelina u ustima.
Autor je bivši oficir bivše JNA, rođen u Sinju, službovao u Splitu, poslednjih 10-tak godina nastanjen u Puli, i ovo je njegova prva (objavljena) knjiga. Uporedo sa advokaturom (odvjetništvom) Gunjača piše i pokušava da mladima ukaže na sva zla ratova na teritoriji "gde se sa jednom himnom rađaš, s drugom živiš, a Bog zna s kojom ćeš umrijeti", kako sam autor kaže u pogovoru "Balkanskih rastanaka".
Knjiga obiluje dijalozima, često i sočnim, kakvi moraju biti u rovu ili ratnom zaleđu. To doprinosi dinamici, te se roman čita u dahu, od korica do korica, iako ima čak 310 strana. Gunjača nije Remark, niti to pokušava biti. Naši ratovi su toliko specifični da i romani, pesme, filmovi…o njima moraju biti isti takvi.
"Balkanski rastanci" su zbornik tragedija običnih ljudi rođenih u pogrešno vreme na pogrešnom mestu. Strašan usud mnogih generacija rođenih na ovim prostorima. Da je napisan na ekavskom i sa drugim geografskim toponimima, bio bi srpski roman, ili bosanski. Nesreća malog čoveka nikoga ne dodiruje i ne boli, sem njega samog. Neka to bude upozorenje i nauk dolazećim, da ne nasednu na šovinističku retoriku koju su nam političke elite servirale zbog svojih vlastodržačkih interesa. "Dobro" učinjeno u ime države istim se ne vraća. Možda u obliku proteze za izgubljenu ruku ili nogu. Šta je s glavom? Za razorenu psihu proteza još nije izmišljena. Hiljade mladih je otišlo u dobrovoljno izgnanstvo bežeći od mobilizacije. Hiljade mladih, obrazovanih ljudi tamo negde zajedno ispija pivo i razmenjuje priče o staroj Jugi. Zar je distanca od kojih par hiljada kilometara uslov i garancija tolerantne i normalne komunikacije?
Nadam se da nije. I ovde nas ima "normalnih" koji drugačije mišljenje shvataju kao dobar početak zanimljive diskusije posle koje nećeš bližnjeg svog "bocnuti čakijicom". "Znaš kako je to kod nas…", reče jedan od junaka Gunjačine knjige.
Dosta smo izigravali divlja slavenska plemena i išli iz krajnosti u krajnost. Voleli se do obožavanja i mrzeli do smrti. Nismo različiti. Za početak, i to će biti dovoljno. Čini mi se da umetnici nisu bili dovoljno glasni i odlučni kada se vatra palila. Možda je sad trenutak da daju svoj doprinos i sasvim zagase plamen koji još uvek podmuklo tinja u potaji. Nadam se da ovo nije poslednja Gunjačina knjiga. I nadam se da će "svaka strana" uskoro priložiti svoje na oltar balkanskih gluposti, sa ciljem da balkanskih rastanaka u budućnosti bude što je manje moguće.

Rastislav Durman
(književnik, književni kritičar, NOVI SAD, SRBIJA)

U trećoj knjizi "Gospodara prstenova", otkrivamo hobitsku prirodu, budući kralj saznaje da "hobiti uvek kažu premalo, iz straha da ne kažu previše". U romanu "Balkanski rastanci" Dražana Gunjače je upravo suprotno, kaže se sve, bez ostatka, ali nipošto iz straha da se ne kaže premalo, ne - Gunjačin roman je vrisak, a u vrištanju nema doziranja.
U "Balkanskim rastancima" Gunjača, a iz perspektive Istranina u vreme rata u Hrvatskoj, govori o rastancima - bolje rečeno kidanjima - koje su stanovnicima "ovih prostora" priuštili istorija i njeni izvođači. Kidanja nisu jednorodna, ne rastaju se samo ljudi, roman je pun rastanaka sa verovanjima, vrednovanjima, na kraju - i sa životom, istovremeno životom tela i životom duše. Kod Gunjače se, neretko, čovek rastaje sam sa sobom.
Poseban kvalitet Gunjačinog romana je struktura. Siže je gradjen kao spirala - likovi se pojavljuju u epizodama koje su potpuno zaokružene, onda nestaju, ima se utisak da se više neće ni pojaviti, a oni posle nekoliko desetina stranica ponovo ulaze u priču u novoj epizodi koja se na prošlu nadovezuje, ulaze promenjeni pružajući Gunjači mogućnost da suludom rondu doda još jednu strofu.
Likovi koji se su svakoj novoj epizodi drastično menjaju - a kako i ne bi kada se uzme u obzir čemu su sve izloženi - u kontrastu su sa glavnim junakom koji kao da se ne menja od prve do poslednje stranice (još na prvim stranicama junak ima stav prema "srpskom junaštvu i hrvatskoj kulturi" i u tom vrednosnom sistemu traje do kraja). Nepromenjivost glavnog junaka je, medjutim, prividna - događaji junaka "pojedu", on doživljava infarkt koji će, verovatno, preboleti, ali ga, isto tako, suluda balkanska vetrometina razveje kao čoveka od čega, verovatno, nikada neće biti izlečen.(Pritisnut svim onim što mu se dešava, junak manje misli na svoju decu nego na kuma Acu, Denisa i druge čija se sudbina ukršta sa njegovom.) Treba istaći da je lik glavnog junaka građen vrlo vešto, u koketeriji sa stereotipom urbanog samotnjaka sa primesama odnosa prema sitnicama koje su život značile kasnih sedamdesetih i osamdesetih (muzika, pića itd.).
Stilski, "Balkanski rastanci" su negde izmedju realizma i naturalizma, pa je i jezik romana takav. Ispričan u prvom licu, roman je napisan jezikom kojim govori glavni junak - takav kakav jeste. Estetsku manjkavost u punoj meri opravdava doslednost postupka. Svaki drugačiji jezik - poetski, na primer - naveo bi čitaoca da sumnja u autentičnost "sveta predstavljene stvarnosti".
U proceni književnog dela često može da povuče izbor teme, pa ako je ona važna i sudbonosna za neko vreme kao što u "Balkanskim rastancima" jeste, ocenjivač se lako prevari pa u vrednovanju tretira temu na račun kriterijuma koje književna teorija i kritika zahtevaju. U konkretnom slučaju visoka književna vrednost teksta isključuje takvu vrstu greške.

«O LJUDIMA I SUDBINAMA»
Tanja Stupar, Nezavisne novine,
Banja Luka, Bosna i Hercegovina, 2003.

Roman Dražana Gunjače presjek je kroz tragičan period novije istorije, sažima rat u jednu logičnu priču. Sve je podređeno istinitosti priče, njenoj autentičnosti, ako ovaj roman otvorimo na bilo kojoj stranici lako ćemo prepoznati otrgnute trenutke iz života. Sa stranica ove knjige čitaoca će zasigurno pridobiti iskrenost. «Balkanski rastanci» jesu antiratni roman, u kojem autor objektivno iznosi sve one nedaće kroz koje se u ratu nužno prolazi. Priča o stradanju je univerzalna i zanemarivo je kakve oznake ljudi nose na uniformama, sa ove ili one strane, oni su ipak ljudi i ranjivi su, to je Gunjačina odrednica, njegova istina od koje polazi i koja ga je natjerala da brani jedan humanistički pristup. Gunjača je toliko uronjen u roman (uostalom, priča je ispričana u prvom licu) da na trenutke gubi uzde strogog pripovijedača i prepušta se emociji, da ga ona potpuno obuzme i ponese, na neki način tema ga tjera na takvo što. Previše je srca na tim stranicama, ali nekako je i nemoguće izbjeći tu mjestično i pretjeranu emotivnost u ovakvoj priči. Ona će prije osvojiti čitaoca nego mu zasmetati. Uostalom, ovo je njegov prvenac koji je preveden na nekoliko svjetskih jezika, a objavljen je krajem prošle godine i kod nas u izdanju Besjede iz Banja Luke. Dražan Gunjača je prvi autor iz Hrvatske čija je knjiga objavljena u Republici Srpskoj.
Kao što piše u naslovu, ovo je knjiga o rastancima, ima ih dvije vrste, privremeni i trajni, i jedni i drugi su tužni. Jedni odlaze, drugi ginu, a treći sluđeni užasnom atmosferom bježe sami od sebe u alkohol, ludilo, izolovanost. Autor prati psihološku stranu rata i uvijek nas kroz događaje i iskustva ljudi koje susreće i njihove priče dovodi ka istom zaključku o apsurdnosti rata. O igri bez pravila u kojoj je izvjestan samo gubitak. Glavni junak je u potpunoj suprotnosti sa onim što rat znači, sa ambijentom koji nameće, ljudima koji se iz ovog ili onog razloga zanose njim, on je pacifista odrastao u gradu, u kulturi kakvu je kreiralo jugoslavenstvo, rokenrol i neke sasvim druge vrijednosti od onih koje se javljaju i nameću u ratu. Njegov vrijednosni sud se tokom rata ne mijenja, on ostaje čvrst u svojim principima i individualne odnose stavlja ispred tad ispravnog stava o društvu koje podrazumijeva prijateljstvo i svaku vrstu uzajamnosti samo među pripadnicima iste nacije. U teškim trenucima on preuzima anđeosku ulogu bdijenja nad ljudima i njihovim sudbinama, on pomaže, spašava, zaštićuje jer ga nešto iznutra tjera na to; spašavajući druge on spašava sebe kao čovjeka od narastajućeg besmisla i ludila oko sebe.
«Balkanski rastanci» su knjiga ispisana jednostavnim stilom, prihvatljiva široj čitalačkoj publici, interesantna jer dolazi iz jedne susjedne zemlje i nosi priču o ratu s one strane, osim toga u mnoštvu knjiga koje su govorile afirmativno o jednoj naciji na štetu druge Gunjača je iskoračio i napravio objektivan roman bez ikakve idealizacije jedne strane. On spremno sagledava i kritikuje manjkavost sredine u kojoj živi. Iako uklopljeno u ratne godine ovo je prvenstveno knjiga o ljudima i sudbinama kojoj rat služi kao podloga na kojoj se jače ističu ljudske osobine.

www.vacationbookreview.com

Vrijeme za mir
U Balkanskim rastancima Dražan Gunjača pronalazi humanost usred bivše Jugoslavije koju razara rat. Piše o životima i ljubavima skupine prijatelja koji bi radi mjesta rođenja trebali biti neprijatelji, ali ipak uspijevaju održati svoje prijateljstvo usprkos ratnoj tragediji. Priča je ispričana iz perspektive bivšeg vojnika Robija koji pokušava uspostaviti donekle normalan život kojeg je imao kada biva pozvan da se vrati na front kako bi spasio svog nećaka. Ma koliko to surovo zvučalo, Balkanski rastanci su puni crnog humora koji može nastati samo kad su životi u pitanju. Predivno napisan roman koji uspijeva uhvatiti duh ljudi koji su oduvijek u ratu. Zasluženi osvajač književne nagrade za mir na natječaju Satyagraha 2002 održanom u Riccioneu u Italiji.
http://balkans.vacationbookreview.com/balkans_4.html

Prof. Alessio Piano (umjetnički direktor internacionalnog
literarnog natječaja Anguillara Sabazia Citta d'Arte 2003) Italija
Il Convivio, n.15/2003 (Italia)

Roman, sadržajan i buran, nezaboravan zbog velikih strasti i atmosfere koja preplavljuje i okružuje čitatelja. Stranica zaboravljenog rata, minuciozno psihološko istraživanje i magistralan u pokazivanju osjećaja ljudske duše. Gdje privatna zbivanja teku paralelno s velikim dramatičnim događajima bivše Jugoslavije, jedna generacija gdje su okršaji i osjećaji u potpunosti predstavljeni s dubokom introspekcijom, animirani živahnom tenzijom koja vjerno slijedi događaje i nezaboravne likove koje pokreće tragična sudbina. Osjećaji postaju sve dublji i jači, neispovjedivi i neodoljivi, animirani zlobom, zanosni trenuci i osjećaji krivnje. Gunjačin sud je dakle strog, gorak, ponekad neutješan, ali ne odvaja se od pupčane vrpce koji ga spaja s ljubavlju, tako da ljubav uvijek ostaje. To je pozadina u kojoj se dešava rasplet romana Balkanski rastanci, u čijim stranicama udišemo strah i smrt, jedan od likova u mnogim događajima, u kojima mnogi nisu shvatili razloge degeneracije i neshvatljive brutalnosti. Dubok i snažan roman, koji nas zavodi svojom neobičnom naracijom i atmosferom, knjiga pisana jezikom odlične sposobnosti, i sudjelovanjem pripovjedača kao što je Dražan Gunjača. I evo likova, žrtve kao strijele koje probadaju hrapavu kožu stvarnosti. Pojavljuju se glavni likovi, kao pojave u boli i očaju, u nepravdi i nehumanosti, svjedoci potrošene tragedije između strahota i nezgoda. Druga strana mjeseca je osvijetljena i drama nam prikazuje njegovo skriveno lice, ono ravnodušno koje najbolje pokriva bilo koji paravan. Plakanje nad mrtvima, pobijeđenima i nemoćnima u njihovom jadanju, njihova vika upotpunjuje stranice ovog romana u izvanrednoj atmosferi, zagušljivoj i obmanjujućoj, u kojoj se rat prikazuje još jednom u cijelom svom grotesknom i tragičnom cinizmu. Gdje ne postoje pobjednici i pobijeđeni, nego svatko traži svoju dušu. Gunjačina drama nalazi se unutar pripovijedanja, unutar opisa likova, u odnosima među situacijama; tu jezgru moramo dostići ako želimo shvatiti dramaturško značenje ovog pisca, koji je pažljivo tesao splet napravljen od očaja, samoće i iščekivanja. Istinski dokument, istinsko svjedočanstvo. Zapamtiti ćemo svjedočanstvo, jer je sigurno da je ono vječno i ide s druge strane naše savjesti.

Paola Dell'Armi (Italija), 29.09.2003.
Balkanski rastanci: oni koji odlaze i oni koji ostaju
www.lettera.com/

Neki odlaze, drugi umiru a neki, uzasnuti stravicnom atmosferom koja ih okruzuje, bjeze u alkohol, ludilo i izolaciju.

Drustvena angaziranost romana uocljiva je vec na prvoj stranici Balkanskih rastanaka, u nadrealnoj sceni unutrasnjosti stana u kojem je na televiziji uvozna humoristicna serija dok u dnu ekrana prolaze titlovi s vijestima o najnovijim bombardiranjima. Udarci granata kao kontrapunkt snimljenom smijehu i poruka je odmah jasna. Neka se ne zavarava civilizirano i potrosacko zapadno drustvo, sjeme rata ne klija samo na tlu treceg svijeta. Neka nitko ne misli da je poglavlje rata u Europi zauvijek zavrseno, pod patinom blagostanja uvijek moze tinjati plamicak ako ne njegujemo kulturu mira.

Naslov romana, igrajuci se dvoznacnoscu pojma «rastanci», sintetizira egzistencijalno stanje pojedinca na Balkanu, gdje vjecno vlada motiv rastanka i razdvajanja, i gorko promisljanje o povijesnom stanju ovog dijela Europe. S mjerom i intelektualnom iskrenoscu, Gunjaca obraduje kljucne godine rata u bivsoj Jugoslaviji putem prica o pojedincima, njihovim osjecajima i njihovim ponekad kontroverznim odabirima. Male osobne tragedije se ispreplicu s velikom tragedijom rata te se oko tako stvorene jezgre razvijaju i zaplicu zivoti likova. Kroz cijeli se roman provlaci doza groteske koja gotovo da naglasava apsurdnost rata ciji se povijesni razlog cini gotovo izgubljen ili deformiran. Ton je ipak smiren a pogled protkan ironijom onoga tko je naviknut meditirati o razocaranjima koja donosi povijest.

Shirley Gerald Wares
FRESH! Literary Magazine, n.10/2004 (USA)

Ovaj roman priča o događajima i mnogim tragedijama rođenim u ratu na Balkanu. Toliko je patnje naneseno jadnicima i nevinima, koji su se odjednom našli u ratu što im ništa ne znači. Gospodin Gunjača opisuje lik Robija, mladog čovjeka koji je većinu mladosti proveo služeći u Jugoslavenskoj mornarici. Robi sjedi u svom stanu u potkrovlju u Puli. Godina je 1991. Vidio je tamnu stranu rata što je na okrutan način odnijela previše života njegovih prijatelja koji su sahranjeni bez spomenika. Sada, kao preživjeli i u civilu, Robi razmišlja o sudbini preostalih prijatelja iz Jugoslavenske mornarice. Tako se prisjeća i njegovog prijatelja Tonija, umrlog od previše alkohola i droge. Robi i Toni proveli su mnogo godina zajedno u mornarici i sada, na godišnjicu smrti, Robi ga oplakuje u svojoj samoći čitajući njegovo oproštajno pismo i pijući jeftini konjak. Kako se priča razvija, stari prijatelji koji još služe Jugoslavensku vojsku posjećuju Robija. Dok sluša stari album Pink Floyda njegovo srce postaje sve sumornije pod zvonjavom ovog nepravednog rata i zbog teškog gubitka svojih prijatelja. Počinje se pitati koji je njegov smisao u ratu što donosi toliko boli.

To je pronicljiv i angažirani roman koji pruža veliku dozu rata i politike. Kada sam se odlučila pročitati “Balkanske rastanke”, nisam znala što mogu očekivati. Ali sada je moje razumijevanje mnogo dublje i imam osjećaj da sam i sama doživjela patnju mnogih žrtava. Gunjača je napravio izvrsno djelo u opisivanju Robijevog prijateljstva i odanosti prema mnogim sunarodnjacima, osobito prema Toniju. Robijevi preživjeli prijatelji posjećuju ga i telefoniraju mu, nude svoje rastanke prije nego što ih pošalju u rat. Iako je jezik često grub dok se Robijevi prijatelji susreću u njegovom stanu (ovo je knjiga za odrasle), mislim da mu se može progledati kroz prste zbog prilika što okružuju njihovo okupljanje. Roman je odlično štivo i toplo ga preporučujem kao poklon u svakoj prilici. “Balkanski rastanci” može se kupiti na Amazon.com.

URONITI U BALKANSKU TRAGEDIJU
di Selena Delfino (Italia), 2004
http://www.faraeditore.it/congedi.gif

 
Živjeti rat intimno, daleko od fronta i svjetla politicke pozornice. Za Robija, bivšeg oficira mornarice JNA, odabir civilstva znaci ranjavanje krhotinama vlastitog života i primoranost na suocavanje s boli: radi svih bolnih osjecaja, prekinutih veza, nestalih prijateljstava i ljubavi koju je, u Hrvatskoj od 1991 do 93, gotovo nemoguce ostvariti. Neki umiru, drugi se gube u drogi i alkoholu, neki silaze s uma. Robi je jedan od onih koji preživljavaju i prisiljen je suociti se s vlastitom nemoci i besmislom mržnje. Radi se o iskrenom autobiografskom romanu, o prici koja zalazi u dubinu i koja od balkanske tragedije stvara ogledalo za sve ratove.

Mauro Mirci (Parole di Sicilia, 2004, Italija)

http://www.paroledisicilia.it/ongedi_balcanici.htm

(odlomak)

Dugo pripremani sukob u rastucem vrtlogu nacionalnih ponosa i etnicke mrznje. Vojska u kojoj se najbolji prijatelji iznenada nalaze na protivnickim stranama, kao dezerteri, napadaci ili izdajice samo na osnovu vlastitog izbora. Jedan odvjetnik i njegov neuredan zivot. Alkohol, zene, egoizam, mizantropija, bratstvo, nasilje. Rat koji je viden i prozivljen. Mentalna bolest. Neprilagodenost.

Balkanski rastanci su sve ovo. Opisuje se rat s tisucu frontova od kojih su samo neki vidljivi a gotovo svi daleki od vatrene linije...

Gunjaca je Hrvat, no to je slucajnost. Mogao je biti i Srbin ili Bosnjak: napisao bi iste rijeci osude protiv rata i etnicke mrznje koja je potresla Balkan tih strasnih 90ih godina. A njegova je prica strasna upravo kao i te godine. Gunjaca opisuje svijet u raspadu, ali i jedan drugi svijet koji nastaje; opisuje dogadaje i cinjenice koje se mogu opravdati samo u ratu, i postavlja ih uz bok obiteljskim dogadanjima, razgovorima i malim svakodnevnim stvarima koje bi mogle biti i dio nase kuce. Dokazuje da rat nije neki veliki i zvucni dogadaj kojeg opisuju rezimski govornici ili stampa; nije jednostavno suprotstavljanje dviju strana. Gunjaca zeli dokazati da je prava perverzija rata jednostavnost i prirodnost kojom se uspijeva uvuci u zivote onih koje zahvati.

Mislim da je to posebnost ovog romana. Nije to velika epopeja, niti prica o nevjerojatnim dogadajima, nije to «cudoviste» koje moze privuci paznju publike zedne krvavih i senzacionalnih scena. To je svakodnevica prenesena i djelomicno izbrisana odjekom bitaka koje se negdje vode - u susjednoj regiji, u susjednoj drzavi, na drugom kontinentu, ili ispred kuce - Balkanski rastanci ujedinjuju egoizam i sirokogrudnost, lose prikazuju rat ali ne udaraju po onima koji su se u ratu borili, opisuju zelju za normalnoscu no blagi su prema onima koji nisu sposobni za normalnost. Sve to sacinjava jedan jedinstven proizvod do kojeg je dovela izvanredna pisceva poniznost: prava naracija - ne samo kronika, jer kronika moze opisati dogadaje ali ne i osjecaje - koja prelazi granice autobiografije kako bi postala prica cijelog naroda.

Anna Calonico (Arte & Cultura, br. 75/2004, Trst, Italija)

Iskrena knjiga o ratu u bivsoj Jugoslaviji

Deset prica o obicnim ljudima kao primjer svima

Drazan Gunjaca: nekada oficir Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, danas odvjetnik u Puli. Prije dvadesetak godina napisao je roman Na pola puta do neba kojeg nikad nije objavio; objavio je medutim svoj drugi roman, Balkanski rastanci, kao i njegov nastavak, Ljubav kao kazna (2002.). Sve su to knjige o ratu, napisane ne kako bi se objasnili njegovi uzroci, sto autor prepusta kompetentnijima od sebe, vec u nadi da se sukob kojeg je dozivjela njegova zemlja nikad vise ne ponovi.

Sto se tice romana Balkanski rastanci, objavljenog u Italiji 2003. u izdanju Fara Editore, u prijevodu Srdje Orbanica i Danila Skomersica, moramo reci da je za Gunjacu bio izvrstan pocetak, hvaljen, nagradivan te objavljen u Njemackoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, SAD i Australiji. To je antiratni roman koji govori o svim onim poteskocama s kojima se ljudi zahvaceni ratom moraju suociti, a posebno o nemogucnosti odrzavanja cvrstih emotivnih odnosa. Radi se dakle o problemima pojedinaca koje sagledavamo individualno jer su tako najnezasticeniji. Gunjaca ne govori o uniformama jer svaki njegov lik ispreplice svoju dramu s onom njegovih neprijatelja. Nije bitno je li glavni lik Hrvat ili Srbin, je li mu zena Hrvatica ili Srpkinja; patnja o kojoj nam govori u Balkanskim rastancima nadilazi te razlike. Primijeceno je da je radnja ovog romana gradena gotovo "spiralno". Svaki lik u pricu ulazi u odredenom trenutku, prikazuje nam vlastitu pricu nakon cega se od njega "rastajemo", i sve u istom poglavlju. Cini se da je njegova uloga zavrsena, kao da se Aca, Boris, Mario i drugi nece vratiti na scenu, no malo kasnije isti se lik vraca, "odrastao" u ratu te stoga izmijenjen kako bi autor mogao nastaviti svoju pricu. Naravno, od nekih cemo se likova "rastati" po drugi put, taj put zauvijek, a u uvodu knjige Gunjaca knjigu posvecuje upravo tim izgubljenim prijateljima: "Neka pocivaju u miru gdjegod bili pokopani... samo zahvaljujuci njima iskreno vjerujem u postojanje nekog drugog zivota, u bilo kojem obliku, jer su ga oni zasluzili". Gotovo iste rijeci koje izgovara Robi, glavni lik: "Za nas rodene na Balkanu, drugi zivot je zagarantiran jer prvi ne vrijedi nista. Unisten unaprijed." Cilj ovog djela je ispricati rat na Balkanu a uvod nam govori da je cilj postignut: knjiga ima "samo deset poglavlja no mogla ih je imati trideset. Kako bilo, cini mi se da sam u ovih deset poglavlja rekao sve sto sam zelio reci." Procitajte i uvjerite se.

Ovaj roman od dvije stotine stranica govori o mjestu u kojem niti jedno zlo nije privremeno, privremene su samo lijepe stvari; mjesto je to gdje se moze dogoditi bilo sto jer je sve izmaklo logici i razumu; gdje covjek ne moze trezveno razmatrati vlastitu proslost ili, jos gore, vlastitu buducnost; gdje se niti jedan ideal ne moze ostvariti jer tu ideali traju "od danas do sutra", te im prolazi rok. To je mjesto na kojem su se dogodile tolike stvari, vodile tolike bitke, da bi se vise puta mogla ponovo ispisati Ilijada; "sam Bog zna koliki su izginuli na onim poljima kukuruza" i mozda samo Bog zna koliko mora biti velik oltar domovine na kojem heroji polaze zivote. Robi razmislja o tome i pita se kako "oslobodenje" moze vratiti sve one mucenike i nestale sinove njihovim obiteljima koje su s njima izgubile sav svoj svijet, bez obzira na naciju u kojoj zive igrom slucaja. Od boli i nemoci glavni lik prelazi na bijes, razmisljajuci o stotinama mladih koji su poslani u smrt, a onima koji su prezivjeli zivoti su unisteni zauvijek, no nista se od svega toga nije dogodilo miljenicima velikih sefova koji se "u domovinu" vracaju iz inozemstva samo na pokoju zabavu, niti ne shvacajuci da se "u domovini" vodi rat.

Prave zrtve su samo mladi dobrovoljci poput Denisa, puni snage, nade i hrabrosti, zadovoljne i ugodne osobe... dok nije dosao rat, sa svojim mrtvima, ranjenima, psiholoskim traumama, gotovo omalovazenima i cak osudivanima od strane "civilnih" sudova koji nisu upoznali front. Prave zrtve su i djeca koja su prazninu koju im je ostavio otac primorana popuniti nijemim predmetima, posljednjim pismom s fronta. Prekrasna je, iako mozda pomalo pateticna, scena "razmjene djece" izmedu Srbina Ace i Hrvata Damira. Sugestivna i stoga sto na neki nacin daje nadu u moguce dobro. U cijelom romanu ima prica sa sretnim zavrsetkom, no ima i likova koji dozivljavaju slom upravo kad se cini da su dosegli radost ili zapoceli prelazak posljednjih prepreka.

Znakovita je i scena bombardiranja: sto se moze uciniti kad padaju granate? Moliti se. A ako je Robi zaboravio molitve? Svejedno pocinje moliti, a bomba za bombom mu ih vraca u sjecanje: sest sati je dovoljno vremena da se covjek prisjeti Ocenasa. Obicni ljudi mogu samo podleci distinkciji izmedu prijatelja i neprijatelja, i prije svega postati strucnjaci za vojna pitanja, kao u Sarajevu, odnosno "kako prezivjeti na putu od sklonista do trznice? I natrag, naravno!"

 

  14. EMILIO DIEDO (Punto da Vista, svibanj 2005, Italija)

Radi se o romanu smještenom u ratom pogođene krajeve Hrvatske, Bosne i Hercegovine u periodu najjače balkanske krize, od jeseni 1991. do proljeća 1993. Za Hrvate, osim velikog sukoba koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju, posebna je priča neprijateljska četnička, odnosno srpska vatra s jedne strane, i ona «bližih» im ustaša, hrvatskih časnika u Nacionalnoj gardi, s druge strane. U takvom ratnom teatru ove uzbudljive priče (posebno valja istaći središnji dio; poglavlja 5-8), nalazimo Robija (Roberta), Hrvata iz Pule, glavnog lika-pripovjedača serije u najmanju ruku nevjerojatnih zbivanja. Ne nedostaje ni ljubavne priče no to je više neka vrsta odmaka od glavnog zapleta romana. Glavni je motiv bez sumnje ratna priča i posljedice koje ona ostavlja u životima običnih ljudi, kako s vojnih ili paravojnih aspekata tako i s civilnih.

Ključ se nalazi u samom naslovu: «rastanci». Na taj se način čitatelja usmjerava na slijed odlomaka u kojima upoznajemo razne likove, sve u prvom planu, i sve u uniformi. Ti odlomci poprimaju različita značenja. Slijed anegdota koje često nastaju i nestaju u potpuno slučajnim susretima, budeći veliki interes i ispraćajući mnoge likove sa scene, rađa se iz potisnutih sjećanja ili odlazaka, bilo u druge domovine ili nažalost na drugi svijet. Upravo je tu rastanak, odnosno razgraničenje između života i smrti, naizgled na svom vrhuncu. Ipak, dramatičnost koju Autor želi postići romanom još nije dovoljna. Vrhunac rastanka nalazimo u Denisovom otuđenju. Denis je mladi vojnik koji biva ranjen u glavu što ga dovodi do počinjenja besmislenog zločina, ubojstva civila bez ikakvog motiva. Njegovo je otuđenje klinički objašnjivo pojmom PTSP-a, odnosno post-traumatskog stresnog poremećaja. Postaje dakle jasno da je prava drama u ludosti s kojom rat ponekad «nagrađuje» čovjeka, osuđujući ga na lutanje, poput amebe lišene svakog tračka razuma.

 

 

webmaster
www.pakom.hr