www.DrazanGunjaca.net

"Cini mi se da je najprilogodljivija živa vrsta na Balkanu upravo covjek, pod uvjetom da se rodio i odrastao na njemu. Drugi pripadnici ljudske vrste niti su ikada niti ce se ikada prilagoditi Balkanu, a niti ce shvatiti njegove ljude, ma odakle dolazili. Ne mogu oni shvatiti snagu naših brojnih povijesnih istina, još brojnijih živucih mitova i aktualnih zabluda koje više nitko i ne broji, koje se medusobno tako cvrsto ispreplicu da je teško postaviti granicu izmedju njih. Tocnije, nemoguce. Mi smo rodeni s njima, mi ih živimo (htjeli ili ne), pa nam se jedan dan cini da je od postanka svijeta tu sve jasno, drugi dan se desi nešto što ne bismo ni u primisli nikad pomislili da se može desiti, pa cijeli ciklus promišljanja iz pocetka. A i kako to razumjeti kada jedan dio života živiš jednu istinu, drugi dio života drugi mit, treci dio života trecu zabludu i tako život i prode. S jednom se himnom radaš, s drugom živiš a sam Bog zna s kojom ceš umrijeti...Ne možeš na cijelom Balkanu naci dvojicu domorodaca a da o svim tim stvarima imaju barem približno isto stajalište. Nema veze kojem narodu pripadaju. A kada vec nemaju, rat je samo drugi nacin vodenja politike, zar ne!"

Što nakon manje od godine dana od dana objavljivanja ovog romana reci o njemu, pa time dijelom i o Balkanu, a da to ne bude pretenciozno ili pateticno? Što vi mislite o mjestu gdje se s jednom himnom radate, s drugom živite, a sam Bog zna s kojom cete umrijeti, gdje se brojne povijesne istine, još brojniji živuci mitovi i aktualne zablude koje više nitko i ne broji, ispreplecu do apsurda… Teško je na to suvislo odgovoriti, a još teže u takvom okruženju osmisliti jedan humaniji život, dostojan covjeka i vremena u kojem živimo. A opet, ima onih koji su osudeni na život na ovim prostorima i nemaju alternativu, zar ne? Pa kad je vec tako…
Što još reci? Možda isto ono što sam kazao na svecanosti prilikom dodjele nagrade na medunarodnom literarnom natjecaju "SATYAGRAHA", održanom u Italiji (Riccione), na temu mir (18. svibnja 2002.g.) kako je ovaj moj roman mali pokušaj da kroz ironiju i grotesku ukažem na to kako je svaki rat zlo samo po sebi, a ratovi na Balkanu su višestruko zlo, iz povijesnih i inih razloga, kako su i ovdje živjeli i žive ljudi, koji su isti kao i ljudi u svim drugim zemljama koje je Bog poštedio rata, koji konacno žele živjeti kao i ti drugi, samo im za to treba pružiti priliku.
Ovaj je roman komadic razbijenog mozaika razasutog po cijelom svijetu. Svima se može desiti ono što se prošlih godina desilo narodima na ovim prostorima. Da mi je tada netko rekao što ce se desiti, reagirao bih isto onako kako bi vecina ljudi diljem Europe i ostatka slobodnog svijeta reagirala da im netko kaže kako ce se to sutra desiti upravo njima i njihovoj zemlji. Zvucalo bi im to apsurdno. I jest apsurdno. Ali se, nažalost, dešava. I može se desiti svakome, ma koliko danas bio uljuljkan u sigurnost i bezbrižnost svakodnevice koja ga okružuje. Zato treba stalno podsjecati na sablasti ratnih strahota, ne smije ih se ni pokopane podcijeniti jer je njima dovoljna i najmanja nepažnja, nehaj, da se opet povampire i zavladaju našim životima. Da liježemo s njima, u strahu od onog što nam donosi novi dan? To nije život, nego cekanje njegovog kraja. Nitko nije zaslužio ni jedan dan takvog života, a kamoli godine. A najmanje djeca. Naša ili bilo cija. Ako je gospodarima rata svejedno za naše živote, trebali bi se sjetiti buducnosti tih nevinih stvorenja koja voljom Boga, rodena na nekom kutku ove planete, u trenutku kad ostatak svijeta bježi od njega.
Ovaj roman je i pokušaj da kažem kako je u ratu važnije ostati covjek nego ga preživjeti. A cesto ga je mnogo lakše preživjeti, nego ostati covjek.
Da još ovome dodam nešto što nisam rekao u Italiji. Sve tragedije imaju svoje ime i prezime. I tako ih treba i tretirati i zapamtiti, a ne ciljano ih gurati pod tepih ovih ili onih nacionalnih interesa, gdje nužno, po elementarnoj logici stvari, postaju samo statisticka brojka, znacajna samo za politicka prepucavanja i demagoška obmanjivanja populacije, kojoj se taj i takav paket ideala trenutno nudi. To je jedini nacin da pojedinac stvarno postane vredniji od države, da ne bude samo prazno slovo na papiru, u raznim ustavima, brojnim deklaracijama o ovim ili onim neispunjenim pravima… Dok god smo mi statisticke brojke, postojat cemo zbog države, a ne ona zbog nas. Pa ma kakva ona bila.
Nekoliko rijeci i o stilu pisanja. Ja sam pokušao preslikati stvarnost iz tih surovih vremena onakvom kakva je ona bila, bez uljepšavanja. Nisam želio stvoriti jedno sterilno djelo, nego sam citatelju pokušao docarati stvarnu sliku dogadanja. Naravno, onakvu kakvu sam je ja vidio. Konacno, ja sam pisao o ratu i dogadanjima vezanim uz taj rat, a ne akademski seminar o ratu, pa je roman morao biti ovakav kakav jest. Zato, onima koji o ratu i dogadanjima vezanim uz njega ne žele razmišljati kao o realitetu, preporucam da ovaj roman - ne citaju. Naravno, kao i život, i rat obiluje bizarnim dešavanjima, koja uz svu tragicnost, konstantu svakog rata, tjeraju covjeka da se nasmije, makar i oporo, ma kako to groteskno i ironicno zvucalo. Kad covjek izgubi smisao za humor, makar i crni, kad mu ubiju duh, onda je gotov, onda mu je svejedno. U romanu sam upravo takvim situacijama posvetio posebnu pažnju, pokušavajuci tako reci da su i na bojišnici i oko nje obicni ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, a ne samo heroji ili ratni zlocinci, kako nam se to obicno servira. Ovi zadnji su samo iznimka koja potvrduje pravilo.
Na kraju, da parafraziram recezenta ovog romana prof. dr. Josipa Bratulica - ako nakon citanja ovog romana barem neki osjete potrebu da budu osjetljiviji i pažljiviji jedni prema drugima, svrha njegovog postojanja je postignuta.