www.DrazanGunjaca.net

Dragi čitatelji,

Nakon nekih osam mjeseci od prvog objavljivanja ovog romana i nakon doista brojnih pisama čitatelja sa svih prostora ex Jugoslavije, koje je sudbina ili ostavila na njima ili ih odvela diljem ove planete, odlučio sam otvoriti ovu rubriku, jer, ako je suditi po sadržaju tih pisama, ovaj je roman, vrlo brzo nakon njegova objavljivanja, postao jednako Vaš koliko i moj. Stoga sam smatrao da se na ovim stranicama treba naći mjesta i za Vaše mišljenje i o romanu i događajima koje roman opisuje. Naime, u mnogim o tih pisama ima toliko emocija i truda, iskrenosti i ljudskosti, da bi naprosto bila šteta da mnogi od tih tekstova nisu dostupni i drugima.
Ova rubrika se tek formira, pa ako neki od dojmova nisu odmah uvršteni, ne znači da neće biti (naprosto treba vremena da ih se sve pregleda, posloži…). Rubrika će biti aktualizirana dva puta mjesečno.
Dojmovi će se objavljivati samo pod imenima čitatelja i naznakom grada ili države gdje čitatelj živi, a ako netko želi da mu se objave i ostali podaci, vrlo rado.
Na kraju, moram istaći da ja ovu knjigu nisam pisao radi zarade (o čemu je, uzgred budi rečeno, doista iluzorno i pričati na ovim prostorima), nego iz nekih sasvim drugih pobuda, koje će većina dobronamjernih ljudi shvatiti već nakon prelistavanja romana. Utoliko ostavljam nagradnu igru kao trajnu rubriku, za sve one koji iz ovih ili onih razloga nisu u mogućnosti kupiti knjigu, uz uvjet da napišu dojam o knjizi. Pa, dok ima knjiga, neka traje. Kad ih više ne bude, ili ćemo štampati nove ili ćemo posuđivati od onih koji je već imaju.
Naravnom vaše dojmove možete slati i izvan NAGRADNE IGRE, naprosto napišete što mislite i pošaljete na moj e-mail (drazan.gunjaca@inet.hr)
Još jednom, hvala svima koji su svoje emocije podijelili sa mnom, a sada i s drugima.
Vaš Dražan Gunjača

------------------------------------------------

NEBOJŠA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Šta reći, šta napisati, a da ne liči na neku ispraznu frazu. Pročitao sam Vaš roman i kao nekadašnji žitelj glavnog grada Hrvatske pronašao se na pojedinim stranicama. Život zaista piše drame, zar ne? Drago mi je što pišete i nastavak priče, jer me živo interesuje šta je dalje bilo sa Vama i Sandrom (mada nagađam), sa Acom i Matijom, sa onim zvonom na vratima i sl. Da li je Denis pušten? U pojedinim djelovima Vašeg romana, bez pretjerivanja, čovjek se stvarno mora zapitati o smislenosti nekih životnih i ratom prelomljenih trenutaka. Koliko su neki događaji nabijeni emocijama, ne treba previše ni govoriti. O tome ponajbolje govori da sam dio romana o putovanju za Graz procitao majci i supruzi, obe su se rasplakale nad sudbinama Ace i Damira…

MATIJA (ZAGREB)
Kada sam nakon zadnjeg pročitanog slova zaklopio knjigu, par puta rukom prešavši preko obraza i očiju, gledao sam te žuto-narančasto-smeđe korice, shvaćajući kako taj skup ukoričenog papira nikada neću promatrati samo kao knjigu. Jer ona nije samo knjiga. Ona je priča, jedan zaseban svijet, toliko bolno blizak i stvaran, i toliko bolno tužan.
Ogromno poštovanje koje sam osjetio prema tom "predmetu" polako je prešlo u poštovanje prema čovjeku koji je imao hrabrosti i snage da ga ponovo preživi u svojoj glavi i prepriča, odnosno ispiše na papir. Nije važno da li se zapravo radi o autobiografskom zapisu ili ne (iako se naslućuje velika količina autobiografskih elemenata), ali je jasno to da je taj roman autobiografska priča svih nas koji živimo ili smo živjeli na ovim prostorima, na Balkanu.
I što reći nakon svega? Kada sam otvorio poštanski sandučić i u ruke uzeo žutu omotnicu naslovljenu na svoje ime, brzim sam pokretima izvadio njezin sadržaj ugodno se iznenadivši ugledavši naslov knjige.Kako okrećete stranice, prvo što primijetite jest to da vam se raspoloženje počinje drastično mijenjati. Jer, ovo je knjiga koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kako bi i mogla kad se na jednoj stranici smijete sarkastičnim rečenicama glavnoga lika, razvesele vas ljudska toplina, susreti, poljupci i grljenja, prijateljstva i ljubavi, da bi vam se samo nekoliko rečenica dalje osmijeh munjevitom brzinom izbrisao s lica, a u grlu i prsima biste osjetili lagano stezanje, dok bi vam se brada potiho zatresla, a slova izgubila iza tankog sloja mutne tekućine. Gospodin Gunjača je, kao što mi je i obećao, poslao roman besplatno, na vlastiti trošak, pronašavši još i vremena za kratku posvetu. To me oduševilo, i odmah sam mu odgovorio pismom, zahvalivši mu se i rekavši kako ću ga isti tren početi čitati i poslati mu svoje dojmove. I tako sam otvorio korice, sve se dublje zavlačivši u tmurnu atmosferu i vračajući se u djetinjstvo, u razdoblje devedeset i prve godine prošlog stoljeća, kada sam bio balavi devet i pol godišnji klinac koji nije imao pojma što se oko njega događa.Toliko veselih susreta, i toliko bolnih rastanaka, koji se poput plime i oseke periodično izmjenjuju, i uvijek kada pomislite kako će se stvari napokon srediti (u cijeloj zemlji, kao i u privatnom, ljubavnom životu glavnog lika) i poboljšati, osjetite ponovo novi udarac i zaplačete nad još jednom izgubljenom sudbinom, izgubljenim svijetom i životom. I kako sam se približavao kraju, osjetio sam dvojako raspoloženje. S jedne strane, bio sam tužan što će ovaj roman završiti (zbog njegove zaista impresivne kvalitete u književnom smislu), a s druge, bio sam veseo što će i tuga prestati (iako ću, vjerujem, još danima razmišljati samo o toj knjizi), i nadao sam se da će se neke stvari u tom sveopćem kaosu i ludilu ipak posložiti, i da će Bog ipak poslati jedno malo sunce glavnom liku.
Već pomalo upaljenih očiju pišem ovaj tekst u malu bilježnicu, primjećujući kako se vani već pomalo razdanilo, zadovoljan što sam jednu noć posvetio ovoj knjizi. Izlazim van, pripaljujući cigaretu. I dok tako sjedim na balkonu, naslonjen na metalnu ogradu, u jednoj ruci držeći cigaretu, a u drugoj olovku, pišem sitna slova na listove podbočene koljenima, svako malo zastajkujući i gledajući kako se oblaci užurbano prevlače preko obližnje livade, čas je zaklanjajući i gušeći svojim sivilom, a čas je oslobađajući, propuštajući crvenkasto žute tople zrake sunca da osvijetle, zagriju i pomiluju vlati trave. Snažno pritišćem opušak u pepeljaru, gledajući kako dim polako nestaje u vlažnom zraku, a tada ugledam sunce. Pomaknem se malčice ne bi li osjetio njegovu toplinu i pomišljam kako, na kraju krajeva, te iste zrake, tog istog sunca obasjavaju svakog od nas.
Matija Turčin

BLANKA (HRVATSKA)
Često svraćam na online internetske knjižare i pregledavam cijene ponuđenih knjiga, ali i muku online knjižničara da te knjige i prodaju sve siromašnijim knjigoljupcima željnih novih i svojih primjeraka knjiga. Nedavno na jednoj od internetskih stranica nisam mogla odoljeti primamljivoj nagradnoj igri te, nakon što sam pročitala dostupan tekst iz, i o knjizi, pošaljem svoj e-mail i BALKANSKI RASTANCI dođoše učas i sasvim besplatno izravno u moje ruke. Pomislio bi neupućen, ili možda čak i zločest čovjek, da se radi o nekoj tek knjigici koja obrađuje domovinsko-ratnu tematiku, pa kako to više nije "IN", a autoru je ostao "na lageru" oveći broj primjeraka knjige (budući da nije reklamirana u poznatoj /o/kulturnoj emisiji "Pola ure kulture"), našao je načina da ih se putem internetske igre dostojanstveno riješi! Tko danas nešto dijeli besplatno i još k tome dobro? E ima, ima i danas takvih ljudi!
U ozračju nogometne groznice i važnih, gotovo povijesnih (ne)zbivanja (barem u ogledu našeg prostora) oko najvažnije sporedne stvari na svijetu, pročitala sam "u dahu" ovaj roman iz "jučerašnje" nam povjesti, od korica do korica, sprijeda i straga i s umetkom recenzije između njih. Grlo mi se zgrčilo u širini i dužini barem za nekoliko milimetara, suzni kanali otvrdnuli suhozidom plača, dijelom od suza muka, dijelom od suza smijeha, srce u nekoliko navrata "uskočilo u usta", ali sve to (i ne samo to!) izdržah i "otrpih junački", ipak uvaljena u svoj krevet, dok su sa stranica romana svi njegovi junaci i junakinje izdržavali hajdučiju jednog mrklog vremena i sudbinu svojih života izravno pred mojim nosom.
Riječ je dakle o radnji romana BALKANSKI RASTANCI, autora Dražana Gunjače, a ona je:
- istina o doživljajima i događanjima tog ratnog vremena u kojem se malo mogao čuti glas razuma, glas prokletstva prema svima i svemu što ubija malog nedužnog čovjeka, glas protiv krvi i glas protiv huškanja onih što su stizali u pakao tog malog čovjeka da mu ponude laž za istinu biranim riječima i mahnu na odlasku pre-bijelim rukavicama kao ulaznicama za ponovni dolazak, jer taj mali je čovjek, ma koliko htio ili pokatkad i uspio zaurlati, jedva imao priliku nekom ozbiljnom izreći svoju bol i strahotu, nepravdu i strepnju, ljubav i mržnju, osim tvrdoj zemlji koja ga je ionako spremno čekala za prihvat u svim oblicima ili bezličjima; stoga je izrečena istina bliska svakom čitatelju jer je i sam imao ista ili vrlo slična razmišljanja, slične ili istovjetne dileme i upite prema sebi i cijelom društvu, ali bez jasnih odgovora u datom trenutku; stoga je jednostavno, ali filtrom duše ispripovijedana istina o sudbini likova romana razumljiva i onom čitatelju kojem su balkanski okviri samo kartografski ocrti;
- kvalitetan "bujon" domaćeg govora u kojem su s jedne strane sve prostačke riječi, uobičajeno normalne u svakodnevnoj (i ne samo toj!) konverzaciji ljudi s balkanskih prostora, iskrenošću pripovijedanja dramatično podcrtale sliku stanja vremena i nevremena kao i duboke intimne i ljudske emocije svih likova radnje koji se, ipak, ni u nijednom trenutku kataklizme nisu pretvorili u očajnike prihvačajući, katkad gotovo nehajno, zatečenu sudbinu u ime ne baš uvijek prejasne postratovske slobode što će se, pretpostavljeno, dogoditi onima koji prežive i koji će ih se, možda, tek u malim stvarima sjećati; taj i takav "domaći bujon" ne bi trebao odbiti čitatelje akademskog profila jer njihova je bojišnica bila na crti intelektualnog prepoznavanja svih hrvatskih (ne balkanskih) vrijednosti i specifičnosti (čemu i ne pripada i ova skolastička rječnička impresija), a ne bi trebala biti niti odbijenica za mlađe čitatelje u ime "amoralnih jezičnih iskrivljenja" (bujon je ipak jušni obročni pripravak kojemu se mijenja i receptura i kvaliteta kroz iskustvo i znanje) jer iz razumljivih, jednostavnih, često vrlo duhovitih dijaloga, ali i snažnih opisa emotivnih proživljavanja, svaki će mladi čitatelj prepoznati autorovu poruku i promišljati o njoj sukladno svom habitusu;
- podsticaj i inspiracija da nakon prvog čitanja krenemo još jednom ispočetka i otkrivajući više dobre, a manje loše ljudske osobine koje nam je autor ponudio (usprkos teškom miljeu života o kojem pripovijeda) izoliramo i odbacimo zlo, da ponudimo sebi i drugima jednostavnu, toplu, mirnu ljubav; da se jačamo, propitujemo i izgrađujemo moralnu odgovornost i savjest bez obzira na sve pojavljive prepreke, jer bilo kakva alternativa u suprotnosti s pozitivnim i pravim vrijednostima bila bi samouništenje; roman BALKANSKI RASTANCI jasno poručuje, između ostalog, da se tragedija, zlo, poništenje čovjeka ne događa samo (nekom drugom) pojedincu ili samo (nekoj drugoj) skupini ljudi, da nije omeđena i ne ostaje izolirana, a povijesno i novije proživljeno ratno iskustvo dokazuje nam da in regula nema izuzetaka i izuzetih;
- potvrda da sve što se zbiva ljudima ostavlja trag, u slučaju ovog romana i materijalni (knjiga kao trajni zapis o viđenju jednog vremena) i duhovni kao sjećanje na prijatelje (na žalost i neprijatelje jer ih u sukobu dviju strana nije moguće izbjeći) i još mnoge one neimenovane što su u ratu izgubili svoje živote; ostaje nam zapitati se da li smo dovoljno svijesni, pa i moćni i voljni, zadržati ih (ne samo) u sjećanju, jer trebala bi nam to biti trajna zadaća, kao što kaže autor u posljednjoj strofi pjesme "Kada me ne bude više", na strani 277 ovog romana:"Zbog mene, zbog tebe, nastavi dalje
Jer samo tako živjet ću i ja,
Gledajuć svijet tvojim očima
Družeć se s tobom u tvojim snovima."Nedavno pročitah ovu misao C. A. Helvétiusa iz njegova djela "O duhu": "Malo ljudi može svoju misao uzdići iznad uvriježenih misli,
a još ih se manje usuđuje izvršiti i reći ono što misle."

BLANKA SUPAN, ZAGREB
Nalazim da je Dražan Gunjača ugradio ovu misao u romanu BALKANSKI RASTANCI. Iako ne poznam autora nadam se da mi neće zamjeriti ovaj moj čitalački osvrt na roman, jer ponukana burnim osjećajima i zadovoljstvom pročitane dobre knjige ne mogu odoljeti da je ne preporučim i drugima.

ŠEMSUDIN (NjEMAČKA)
Evo da vam se javim i prije svega da se puno puno zahvalim na vašoj knjizi koju sam dobio prije neki dan kao što ste mi obećali.
To isto veče sam je i pročitao do kraja.
Vaš roman ne bi ocjenjivo jer bi tu prvo morao da ga upoređujem sa nekim drugim romanima a pošto ja čitam redovno (svakih 15 godina) to ću preskočiti. Samo jedno je sigurno u romanu sam uživo bolje rečeno - uživio sam se, ko da je se to meni sve dešavalo.
Ova priča je ostavila dubok utisak, ali pravo da kažem nije puno promijenila moje mišljenje jer i ja sam sam istog mišljenja da je taj rat zlo koje treba izbjeći na svaki mogući način, a možda bi se i moglo izbjeći kad bi svi mi ovako razmišljali ili barem kad bi više komunicirali i onda bi vidili da ima puno više normalnih ljudi i da su oni nenormalni u manjini i ne bi mi sami puno obraćali pažnju na njih…

SUZANA (USA)
Samo čitajuci odlomke koje imate na websajtu bilo mi je dovoljno da shvatim da je knjiga savršena. Onda kad sam počela da čitam knjigu bila sam začudjena kvalitetom!!!
Sada mi je malo teško da vam persiram (ali trudiću se da i dalje to činim), jer čitajući vašu priču osjećam se kao da se znamo i kao da smo neki stari prijatelji. Sve je tako lično, i tako iskreno, i čisto napisano da zaista nemam komentar. Ja kao srpkinja sam morala da odem iz svoje kuće (Dalmacija) '95 u "oluji". Nije bilo lako ni tada ni sve one godine prije toga u toku rata. Od kada smo se preselili u Srbiju, pa do danas kada stanujem u Americi, tragala sam za knjigom koju bih mogla da imam kao mali dio svega toga i koju ću jednog dana da pokažem svojoj djeci koja će moći da prepoznaju moj život u njoj... Nadam se da razumijete šta mislim. Ali svaka knjiga koju bih našla bi optuživala suprotnu stranu (srbi hrvate, i obrnuto). Bila sam razočarana…
Dolazila sam u situaciju da sama započnem svoju knjigu da napišem moju verziju svega što se desilo.
Vaša knjiga je jednostavno realna i jako mi se dopada…

LJUBO (SRBIJA i CRNA GORA)
... Izvinjavam se sto neću postupiti po protokolu, samo ću pokušati izraziti svoje emocije, nakon pročitane prve glave. Kao intelektualac, humanista, vojnik i zakleti i nepopravljivi internacionalac, osetio sam svu dramu koja se odigravala u dušama ovih PRAVIH LJUDI, ili kako je Marin Drzić upotrebio neprevazidjeno ime za njih - LJUDI NA ZBILJ - najpre u Robijevoj sobi, a zatim pod krošnjom bora, dok je i nebo plakalo sa njima ... I ja noćas plačem za svim tim i takvim ljudima i za našom najlepšom zemljom na svetu...

DANICA (NJEMAČKA)
Željela bi, da za danas nešto napišem. Imam sreću, danas ne radim. Polako mislim da nisam ni TU. Ceo dan već čitam i čitam. Ne stidim se napisati i puno plačem.
Od početka kada ste napisali "ali tko će razumjeti Slovence " sam se smijala. Tu je pravilno napisano ...ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se čini da one drže ravnotežu s nama ostalima...to sam uzela kao kompliment…
Uspelo mi je, pročitala sam do kraja vaš roman. Mislim da ne treba da pišem o knjizi neke komentare. Da pišem ili o djeci, Sandri ili prijateljima. Mislim da mogu samo nešto napisati Iskreno iz srca: NEŠTO BOLJEG ILI LJEPŠOG do sada nisam čitala. Sigurno to nije zbog toga što sam rodjena u Jug., koje više nema. Bili su tu momenti, ne znam ni kako da napišem...nekako sam vidjela tako sve realno, iskreno i živo. Mislim da je to bio i prvi roman, da sam toliko plakala. U stvari ste opisali sav besmisao tog ludila. Ostaje nada da se to neće nikada više ponoviti.

MILAN (KANADA)
Samo da vam se javim da sam dobio knjigu i da sam veoma oduševljen vašim radom. Još sam na početku knjige i veoma sam iznenađen i mogu samo da vam čestitam. Ta
mješavina smjeha, tuge i istine mi se veoma svidja...

VEDRANA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Moram priznati da odavno nisam naišla na knjigu sa toliko mogućnosti za naratološko, semantičko ili kritičko analiziranje. Kada se čita pred čovjekom
se otvara bezbroj mogućnosti za različite nivoe shvatanja, čak i mogućnost
implicitnog autorstva ili saživljavnja sa gradjom djela…

BRANKO (HRVATSKA)
…interesantni razgovori i vrlo poučna pojedinačna razmišljanja između Srba i Dalmatinaca…

MARIJA (NOVI ZELAND)
Hvala vam i za to što ste imali hrabrosti (ili je to možda - oprostite na slobodi - ludost) da sve vreme ostanete na tim prostorima i da nama koji smo kukavički, a opet i pomalo hrabro pobegli daleko od svega, prenesete iskreno, pošteno i objektivno šta se tamo zbivalo dok smo mi pokušavali da počnemo život iz početka…

JOVICA (SRBIJA i CRNA GORA)
Vaš roman sam pročitao s najvećom radoznalošću. Mislim da je to odličan pothvat. Možete, iskreno vam kažem, biti ponosni.

ROBERT (ČEŠKA)
Vašu divnu knjigu ( ili bar njen jedan dio ) koju sam si skinuo sa Interneta upravo čitam ovih dana i mogu Vam reći da me je i te kako dirnula u moju dušu. Sretan sam da je bar netko tako istinsko popisao osjećaje koje me osobno još do danas muče, da je rat zaista ono najgore sto nam se moglo desiti na prelijepom Balkanu, da se ne trebam stidjeti zbog toga sto nisam htio pucati u ljude, te sam napustio državu dok je još bilo vrijeme, da zemlja u kojoj sam živio mi itekako nedostaje ( moji prijatelji pogotovo)…

SLAVKO (HRVATSKA)
Jutros u 5:07 završio sam i zadnju, 306., stranicu tvog odličnog romana. Čestitam, i na romanu čitkom i vrlo dojmljivom, i na iskrenosti i hrabrosti da mnogo toga što o životu znaš velikodušno podijeliš s drugima. Veselim se tvom uspijehu!

TVRTKO (HRVATSKA)
Ono što čovjeka tjera da knjigu poželi pročitati u jednom dahu svakako je ljudski i jednostavni pristup glavnim akterima radnje te dinamika i tečnost radnje, ali i iskrenost pripovijedanja koja će privući svakog čitatelja.
Dakako sve rečeno odnosi se na poglavlja dopuštena za čitanje, a to pretpostavlja i mišljenje o cijeloj knjizi.

DAVOR (BOSNA i HERCEGOVINA)
…kad mi je tata rekao da ima vašu e-mail adresu. Jednog dana, hladnog čini mi se, tata je donio vašu knjigu u nas tek malo topliji dom. Pogledao sam omot knjige onako, zbog radoznalosti, otvorio je i počeo citati. I, šta se dešava? Čitao sam je, čitao, pa zatvorio, pa sjetim se opet knjige, pa je nadjem ispod hrpe mnogih, pa opet dalje. Krenuo sam u Sarajevo…pa cijelo vrijeme na putu čitao, pa došao u Sarajevo…mislim o vašoj knjizi. Pa ne mogu da izdržim trenutak kad ću krenuti nazad u Tuzlu i opet otvoriti magične korice i ući u svijet izravnosti, u svijet bez granica, tajni i gubitka uzbudjenja koje mi je, vjerujte mi, sve jače pomućivalo stvarnost i vodilo me putem vaše priče. Vaša knjiga za mene je bila jedina stvarnost u tim trenucima.
Na kraju knjige sam se glasno nasmijao, naježio se i počeo plakati.
Zaista divna knjiga koja mi je uspjela objasniti šta se ustvari desilo. Kada je počeo rat u Bosni i Herc. imao sam 12 godina, nisam ništa shvatao. Sad imam 22 i da nije bilo Dražana Gunjače ko zna da li bi se ikada okrenuo nazad i na novi način pogledao u djetinjstvo…

ZORAN (NOVI ZELAND)
Pročitao sam je dva puta i pomalo mi liči kao da sam je i sam pisao. To mi je tako blisko ali isto tako i daleko. Mnogo vremena je prošlo pa me je to sigurno, u odredjenoj mjeri, distanciralo. Vrijeme neumitno teče i skoro da sam prestao razmišljati o ovakvim temama, koje tamo život znače. Uspomene ostaju trajno u nama i na svu sreću nisu podložne variranju kao posljedica datih ili preovladavajućih političkih okolnosti. Mi doista na Balkanu (kako ti to ispravno potenciraš) smo žrtva i protagonisti politike koje implementiramo u naše svakodnevne i privatne živote. Poslije nekakvog životnog iskustva na takozvanom Zapadu sada sam više nego siguran da su naši ljudi ipak nešto posebno. Ne mogu se oni tako lako svrstati i kategorizirati, mislim u kulturnom, političkom, religijskom, ideološkom, nacionalnom i svakom drugom smislu. Nema tu nijednog "čistog reza". Sve je to ispremještano, isprepleteno i zakomplicirano. Valjda je razlog u podneblju i povijesti. Sve je kod nas prenaglašeno i pretjerano. Nema mjesta za obične ljude, teme, interese…
Tvoj roman doista oslikava nasu prirodu u pravom svijetlu. Dijalozi su tako životni, ja bi rekao subrealni sa ove moje perspektive gdje sam potpuno zaboravio tu dimenziju dobronamjerne psovke, ako to mogu tako definirati. Sočno. Nema šta. Moram ti posebno čestitati da si to pisao u prvom licu sto svakako povećava rizik da te neki bliski ljudi ne razumiju ili pogrešno razumiju…

JELENA (NOVI ZELAND)
Mart mjesec, 2002. godine, sjedeci za ovom masinerijom, dobivam pismo od moga dobrog prijatelja , iz moje drage, voljene i rodjene zemlje, u kome me obavestava o jednom web sajtu sa interesantom pricom i na kraju pisma mi porucuje " Draga J------, procitaj ovo i ja sam uveren , poznajuci te, da ce ti to oplemeniti dusu, kao i meni i mnogim drugim koje poznajem, sirom nase bivse Jugoslavije"
Nalazeci se 25 hiljada kilometara od moje zemlje, Jugoslavije, ( pri tom mislim na onu moju Jugoslaviju , od Vardara pa do Triglava) nostalgicna, nosena vjetrom sjecanja, i sa vjecitim pitanjem " Ko je mogao ovako nesto da uradi, da ode iz svoje zemlje?" i sa vec znanjem odgovora " Samo onaj Ludo-Hrabar!", na moje veliko iznenadjenje nailazim na jos jednog Ludo-Hrabrog covjeka koji zivi, radi , u Puli, i koji je napisao knjigu "Balkanski rastanci".
Naravno, kao i mnogi prije mene ( a to znam jer sam obavestena od strane tih ljudi iz moje Jugoslavije) citam preko interneta i ne mogu prosto da vjerujem da tako nesto, stvarno, prozivljeno, nesto sto nije nalik samo na rat, zivot, nego nesto mnogo dublje, prozeto burom emocija, tananih osjecanja, nemoci da se promeni nesto zapoceto koje vodi ravno i samo u smrt, gasenje tek procvalih pupoljaka, .......tako nesto je dospelo ne samo na parce papira, listova i listova ispisanog teksta, pretoceno u knjigu, nego eto ima i na interentu, dosputno svima sirom ove nase planete.
Iznenadjena, , najpre u procetku setna, sa vracanjem filma unazad, a onda odjednom prestajem da citam nakon zavrsetka trece glave i sjedam za ovu masineriju i pisem pismo gospodinu Drazanu Gunjaci, covjeku koji je bio toliko Hrabar da tako nesto, sudibnu jednog Balkanskog naroda stavi na papir, u vrijeme kada u nasoj bivsoj zemlji jos vri od previranja i dima od neugasene vatre.
Knjigu sam dobila na poklon, sto me je ne samo ostavilo bez teksta, odusevilo, obradovalo kao kada djetetu kupite voljenu igracku, nego mi je zaista Oplemenilo Dusu.Naravno knjigu sam morala prezentirati pojedinim ljudima, ne zato da bi i oni narucili to isto, nego zato sto u to vrijeme ovdje, gdje sada zivim, prikazivao se film " Velcome in Sarajevo" i bilo je mnogo komentara, na koje sam zamolila neke ljude da procitaju knjigu od MIleta Kordica " Jelena" ( koju imam i koju su na moju srecu pojedinci procitali) koja je isto toliko nacionalna kao i samim film, i govori samo o jednom strani tkz "napacenih" da bi nakon dobijanja knjige " Balkanski Rastanci", toplo i srdacno preporucila svim tim komentatorima da shvate da jedino u toj knjizi " Balkanski rastanci" nema nacionalizma, nema poetike, napadanja, nego samo je izneta Istina i samo Istina, koju na zalost mnogi su zaboravili. Izuzetno sam bila srecna u Dusi, Srcu , kada su ti isti KOmentatori procitavsi knjigu gospodina Gunjace javno rekli " Stvarno si u pravu, ali koliko je snage trebalo tom covjeku da tako nesto napise?"
Postovana gospodo sirom ove nase planete, sirom skoro cjelog svijeta gdje je knjiga prevedena i izasla u prodaju, morate priznati, ako iole malo poznajete mentalitet Balkanskog naroda, a poznajete ga donekle, jer mnogi od vas su provodili letovanja i letovanja , putovanja, obilazenja nase zemlje od Vardara pa do Triglava, da gospodin Drazan Gunjaca nije samo obican pisac, covjek sa malim ali hrabrim srcem, pun osjecanja, koji je svoje najtanje emocije pretocio na papir, nego je vise nego slican Remarku, i uverena sam da ce kao takav zivjeti dok je svijeta i veka. On ima samo jednu veliku manu : Svu istinu , surovost, patnju, emocije, brigu, razmisljanja pojedinaca, stavljanje Glave u torbu , covekoljublje,prijateljstvo koje nema granicu, stavio je na dlan i sirom ga otvorio da bude dostupno svima.
Citajuci vase komentare , naravno da sam saglasna sa svime sto ste napisali, izneli svoje licno misljenje, ali bih dodala samo jedno:
Nije knjiga samo prica o jednom Balkanskom narodu, patnji, zivotu, vjecitom prijateljstvu, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovest, prastanje,ljubav, nego izmedju redova mozete jasno vidjeti i onoga koji je sve to i prouzrokovao, i doveo jedan Balkanski narod tu gdje je sada.
Izuzetno mi je drago da jedan takav covjek je postao moj bliski prijatelj, da je odneo pobedu na Italijanskom takmicenju "Vincitori del premio Satyagraha 2002" na temu Mir medju narodima, da mu je knjiga prevedena na druge jezike, i ono sto je najvaznije da jos na ovoj nasoj Planeti ima onih kojima je stalo do Istine
Kao i mnogi i ja jedva cekam nastavak knjige, i nadam se da ce to uskoro biti.
Gospodine Drazane, istrajte , jer ima nas mnogo vise nego 1000 Kaplara koji smo uz vas, u cijoj dusi ste zauvjek ostavili neizbrisivi trag, koji Vam se divimo, postujemo vas . Nastavite radi Sebe, Nas, radi Buducnosti.
S postovanjem.

JELENA RADENKOVIC
PORODICA RADOSAVLJEV (SRBIJA)
Procitavsi Vas roman " Balkanski rastanci ", tesko je odoleti, a ne podeliti svoj utisak, kako sa Vama, tako i sada se sasvim sigurno moze reci, sa odusevljenom citalackom publikom, koja je imala tu srecu da ga procita. Tajna njegovog uspeha lezi u tome da glas razuma i opomene toliko snazno izvire iz njega, da prosto kao lavina guta svo zlo ovih prostora.
Kada je pocinjao ovaj pakao, nazalost, u svojoj sredini bio sam prilicno usamnjen u svojim uverenjima, jednostavno nisam se uklapao u masineriju koja je kao neman, gutala sve oko sebe. Nisam zeleo da verujem da ljudi ne shvataju da su samo figure i da cemo na kraju svi biti stradalnici. Intimno sam ZNAO da i na ostalim prostorima ex Jugoslavije postoje ljudi razuma, mira, tolerancije...
I onda su svi oni uz Vasu pomoc, Vasim sjajnim romanom, izbili na povrsinu. Jer, svako se moze pronaci u njemu, kroz sudbine Vas i likova u romanu. Vi ste maestralno uspeli da iz dubine duse iznesete na videlo i razotkrijete svu tragediju ovih prostora i zato nijedan citalac ne moze ostati ravnodusan, a da ga prilikom citanja, ne prozmu bar zmarci. I zbog toga ga svi mi i osecamo kao NAS roman, jer svi smo u njemu.
Zaista mislim (mozda deluje neskromno) da "Balkanski rastanci" zasluzuju da udju u obaveznu lektiru, gde bi dolazece generacije na njemu ucile i uvidele sav besmisao mrznje, rata, razaranja...
Zbog toga nas sve veoma raduje uspeh romana, naravno, prvenstveno na prostoerima ex Jugoslavije, zatim u Italiji i njegovo objavljivanje u Australiji kao elektronsko izdanje.
Uz srdacan pozdrav,
porodica Radosavljev
Banatski Karlovac