www.DrazanGunjaca.net

Mr.sc. Srđa Orbanić
Rastislav Durman
I.Grgurić

Mr.sc. Srđa Orbanić

Dražan Gunjača svojim je “Balkanskim akvarelom” nastavio onim putom kojim je kročio “Balkanskim ruletom”, no treba odmah na početku naglasiti da se nova drama tek uvjetno može smatrati nastavkom prve: povezane su nekim likovima i mjestom radnje, ali su sve ostale značajke bitno različite.
Dok smo u prvom slučaju imali posla s crnohumornom komedijom, s tragičnom farsom, u ovom slučaju ostala je samo tragičnost, i to ona tragičnost koja proizlazi iz etičkih neslaganja pojedinca i društva. U Gunjačinu slučaju sukob pojedinca, Petra, i društva, započeo i tragično okončan u prvoj drami, nastavlja se, evo, i nakon protagonistove smrti.
Radi se o jednom iznimno zahtjevnom dramaturškom konstruktu: učiniti djelatan, noseći, lik koji je mrtav. Gunjača to pokušava i uspijeva učiniti koralnošću likova, u kojoj Petrov prijatelj Mario možda i jest zborovođa, ali ni u čemu se ne odmiče od svih ostalih likova u drami. Dakle, Petar i dalje ostaje glavni lik, “u odsutnosti” da tako kažem, a dramska radnja razvija se upravo oko određenja svih ostalih likova naspram te odsutnosti.
Upravo zbog toga promijenila se donekle i sama tekstura, budući da su duži iskazi prepustili mjesto kraćim. Dok sam čitao Gunjačinu dramu, cijelo se vrijeme nisam mogao oteti dojmu da je ona više nalik dijalog-listi nekog akcijskog filma nego Kammerspielu, što ona zapravo jest. Začudna je ta Gunjačina sposobnost da ne dopusti svom izričaju da izađe iz okvira potpune denotacije, da se realizira kao dokumentarni iskaz. Nema u njemu ni najmanjeg odmaka prema konotativnim semiotičkim obrascima, čvrsto je usidren u stvarnost, jednu od epistemološki mogućih stvarnosti.
Dakle, Gunjačin tragični quid zapravo je filozofski problem mogućih alternativnih svjetova. Stvarni svijet u kojemu su se našli likovi “Balkanskog akvarela” za njih je problematičan, nezadovoljavajući s etičkog stajališta, a tu je problematičnost dokraja raskrinkao Petar svojom naizgled tragičnom odlukom da simbolično i činjenično napusti svijet koji razara ljudsku bit, ljudskost u najširem značenju te riječi. Tragičnost stoga ne proizlazi iz njegova čina, koji je zahvaljujući autorovoj vještini pisanja opravdan i razumljiv, već iz nemogućnosti ostalih likova da tom činu daju onu simboličnu vrijednost koju svi oni slute, pojme, shvaćaju, ali s kojom se jednostavno, stjecajem okolnosti ili svojim mentalnim ustrojem, ne mogu nositi.
Iz tog odnosa pojedinačnog, osobnog čina i njegove društvene obilježenosti Gunjača znalački gradi dramu sviju nas, dramu čovjeka koji se mora suprotstaviti mračnoj strani svoga bića i transcendirati ukalupljene obrasce mišljenja i življenja. U svom humanističkom pesimizmu Gunjača nam nudi sliku svijeta koja je uznemiravajuća, napose zbog svoje vjerodostojnosti, i koja ne pruža mogućnost pozivanja na olakotne (životne i kakve sve ne) okolnosti. Ta pesimistična katartička dimenzija autorova pisanja nalazi svoju kongruentnost u nemezi koju su svi likovi prisiljeni proživjeti i doživjeti.
Kad se bogovi kockaju, ljudi su tek figure na ploči.

Rastislav Durman
(književnik, dramaturg, Novi Sad, Srbija)

Kada se pročita «Balkanski akvarel» nemoguće je ne setiti se «Antigone» što je piscu kompliment, ali čovečanstvu, pa makar ono bilo svedeno na balkanski prostor – i nije.
Posle tri hiljade godine, još uvek je političko pitanje da li će se nekom priznati pravo da bude sahranjen. Smrtnom neprijatelju se ne priznaje pravo na život, političkom – ni na život ni za smrt, pa zvao se on Polinik ili Petar, bivši kapetan bivše Jugoslovenske narodne armije. Kao nekada Kreont, tako početkom devedesetih u ime nekih svojih bogova admiral koji komanduje garnizonom vojske i načelnik koji komanduje policijom mrze i preko groba.

Admiral i načelčnik nalaze se na suprotnim stranama de fakto zaraćenih strana, ali im to ni malo im smeta da se sklope savezništvo protiv onih koji ne žele ili ne mogu da se opredele i tako negiraju nužnost izbora strane. Jer, ako se nekom dozvoli da stranu ne odabere, ne može se graditi svet u čije je temelje ugrađena premisa da postoje samo neki «naši» i neki «njihovi». Pristanak na pripadanje nekim «našim» ili nekim «njihovim» podrazumeva pristanak na pravila igre koju kapiteni pretenciozno zovu stvaranjem istorije. Mesta za one koji neće da se igraju nema. Ni u životu, ni u smrti, pa ni u postojanju jer - nadgrobni je spomenik svedočanstvo o nečijem postojanju onda kada ga više nema.

Mrtav, nesahranjen i neopredjeljen, Petar ipak makar na trenutak da temelje sveta u kome ima mesta samo za neke «naše» i neke «njihove» uspeva da pomeri. Ovo protagoniste drame pročišćava i oni shvataju da možda kao Srbi i kao Hrvati dodirnih tačaka nemaju, ali da kao ljudi itekako imaju toliko toga zajedničkog, istu muku koja ih muči i istu potrebu da se sa tom mukom nekako na kraj izađe. I ta je poruka, artikulisana kao vapaj, najveći kvalitet Gunjačine drame.

Kvalitet najveći, ali ne i jedini. Kvalitet se može pronaći i u načinu na koji se priča gradi, i u likovima i njihovim odnosima kao i u naizgled patetičnoj, ali situaciji primerenoj atmosferi.

Preporučujem dramu za čitanje, igranje i gledanje.

I.Grgurić (Građanski list, Novi Sad, Srbija, 2.11.2004.)

odlomak Beznađe, rulet i garnizonski jezik

Baveći se «balkanskim» temama, vremenom u kojem «ni sudbina više nema strpljenja za normalne ljude», kao i «narodima od kojih nijedan nema ekskluzivno pravo na patnju», Dražan Gunjača je srpsko-hrvatskom ratu vratio onu dimenziju koja mu je sve vrijeme jedino i pripadala – dimenziju apsurda. Objedinjene u simbolično naslovljenu knjigu Godo je stigao, Gunjačine drame Balkanski rulet i Balkanski akvarel svjedoče o nesreći, izgubljenosti i besmislu života, ali i o još većem besmislu smrti. Nepostojanje odgovora na postavljena pitanja, nemogućnost izlaza kojim bi se očuvalo ljudsko dostojanstvo i neprihvaćanje novog poretka stvari nameću se kao realnost iz koje se čak ni odlazak u smrt ne čini dovoljno dobrim rješenjem, jer u ratu ni mrtvi ne mogu biti neopredjeljeni.