Dražan Gunjača - BALKANSKI AKVAREL

ON LINE dio drame

home
Biografija
Intervjui
Narudžbenica
Sponzori
Links
guestbook
E-mail

. BALKANSKI AKVAREL
- on-line dio drame
- recenzije

 

BALKANSKI AKVAREL
DRAMA
nastavak drame «BALKANSKI RULET»

LICA:
ANA, supruga Petra, kapetana JNA, Srbina, koji je prethodne noći počinio samoubojstvo
MARIO, bivši kapetan JNA, Hrvat
ANTE, hrvatski policajac
IVAN, hrvatski policajac
MILOJICA, Anin i Petrov susjed
MITAR, kapetan JNA, šef vojne policije JNA, Srbin
VOJNIK
VOJNIK
NEPOZNATI ČOVJEK, kasnije MATE, Anin otac
LEPOSAVA, Milojičina supruga
NENAD – pogrebnik
MLADIĆ (Nenadov pomoćnik)
MLADIĆ (Nenadov pomoćnik)
LIJEČNIK

Dnevna soba dvoiposobnog stana na IV. katu jedne zgrade u Puli, ukusno, ali ne baš pretjerano bogato opremljena. Trosjed, dvije fotelje, mali stolić i oveća komoda, u kojoj se ističe uključen televizor na kojem se emitira jutarnji TV program, bez zvuka. Pokoja vaza cvijeća u kutu sobe. Namještaj razbacan. Na podu velika mrlja krvi.
Kraj rujna, 1991. godine, oko osam sati ujutro. Mario, prilično pijan, sam sjedi za stolom, s polupraznom čašom, s prepunom pepeljarom opušaka ispred sebe, praznom bocom konjaka i dvije čašice, i čita Bibliju. Sa strane, na stolu, dva pištolja, ruski tetejac i kragujevačka CZ.

MARIO (čita):
Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči...

(Tog trenutka zvoni ulazno zvono).

MARIO:
Nije zaključano. Slobodno još od zadnjeg rata. Samo kojeg? (Nastavlja čitati.) Kad bih imao dar proricanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

(U stan ulazi Ana, brzim korakom prilazi Mariju, koji ne reagira).

ANA:
Gdje je?
MARIO (i dalje čita iz Biblije):
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi. Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznuti. Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati. Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kad dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje. Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat. Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća među njima ljubav.
ANA:
Mario, je li tebi dobro? Što to radiš?
MARIO:
Čitam Bibliju. Zar ne vidiš? Iz Prve poslanice Korinćanima. Hvalospjev ljubavi. Ono što je Petar podcrtao.
ANA:
Petar podcrtao? On čita Bibliju?
MARIO:
Čitao. I ovaj dio je podcrtao za tebe.
ANA:
Gdje je?
MARIO:
Tko?
ANA:
Petar. Gdje je?
MARIO:
Na nebesima, Ana, na nebesima. Čeka da ga nazoveš. Pa, rekao sam ti noćas…
ANA (viče):
Jesi li ti poludio? Što se tu dešava? Gdje mi je muž?
MARIO:
Zašto toliko vičeš? Misliš da će te tako čuti? Rekao sam ti kako trebaš ubuduće s njim komunicirati. Samo nazoveš…
ANA (primijeti veliku krvavu mrlju na tepihu, uhvati se za glavu):
Isuse moj! Nije se valjda stvarno… Bože moj, pomozi mi. (Križa se.) Nije se ubio?
MARIO:
Nije.
ANA:
Hvala ti, Bože moj dragi. Neizmjerno ti hvala.
MARIO:
Drugi su ga ubili.
ANA (uzima mu, skoro otima čašu iz ruke):
Mario, sredi se, molim te. Pijan si. Prestani piti. I prestani govoriti o smrti...
MARIO:
Stvarno, otkud ti ovdje?
ANA:
Čim sam čula da nešto nije u redu, sjela sam u auto i krenula u Pulu.
MARIO:
Da nešto nije u redu?! To bi bila tvoja definicija događanja? Ako smijem primijetiti, vrlo uviđajno zvuči.
ANA (duboko uzdahnu, uzimajući zrak, pokušava se smiriti):
Mario, još jednom te molim, samo mi odgovori gdje mi je muž? Samo to mi kaži. Jesu li ga možda odveli?
MARIO:
Tko to?
ANA:
Oni njegovi.
MARIO:
Koji su to njegovi?
ANA:
Oni iz vojske.
MARIO:
Ah, ti. Heh, nekako mi se samo od sebe nameće pitanje: ako su oni njegovi, što si mu ti?
ANA (gubi kontrolu. Plane.):
Žena, idiote pijani. Žena. Supruga. Majka njegove dvoje djece, eto što sam ja.
MARIO (mirnim, polupijanim glasom):
Majka jesi. To stoji, to ti nitko ne poriče.
ANA:
A tko mi je to ukinuo pravo da mu budem supruga?
MARIO:
Ti. Osobno.
ANA:
Kako? Čime? Time što sam samo djecu odvela na sigurno? I uostalom, to je moj i njegov problem, a ne tvoj. To ćemo nas dvoje raspraviti sami. Ne treba nam treći suditi, pa makar to bio i ti.
MARIO:
Teško da ćeš to u ovom životu raspraviti. A što se pak suđenja tiče, ne sudim ja nikome. Ne usudim se ni sebi, a kamoli drugima. Doduše, sebi pogotovu. Nego, kad smo kod rasprave, zar niste o tvom odlasku zajedno odlučivali? Zar nisi Petra pitala što misli o tome?
ANA:
Nisam imala vremena za to i ti to dobro znaš. I ne iživljavaj se na meni. Nisam ja izmislila ovaj prokleti rat.
MARIO:
Sada, kad je rat tu, više nije važno tko ga je izmislio, nego kako se mi odnosimo prema njemu. Prema onima oko sebe. Time sebe definiramo i u miru, a pogotovu u ratu, zar ne? Teško je ostati čovjek i u miru, a kamoli u ratu. Rijetki to uspijevaju. U oba slučaja. No, nisi ti zbog toga došla. Što ono reče da sam ja dobro znao da nisi imala vremena? Otkud bih ja to znao? Iskreno, pojma nemam. Još iskrenije, izgubio sam i pojam o vremenu. Nekako mi se trenutak pretvorio u vječnost…
ANA:
Mario, ti si se potpuno izgubio. Hoćeš li ti meni odgovoriti gdje je Petar ili ne?
MARIO:
… a vječnost ne zanimaju sati, dani, godine. A i što bi? Ionako ih ima na- pretek. Njoj je svejedno. Bilo kako bilo, zahvaljujući vječnosti koju je Petar odabrao, sada i ti imaš vremena koliko god hoćeš. Jedino ti je ono i ostalo. Makar nećeš imati neke koristi od toga. Dapače. No, tako to biva.
ANA:
Toliko si pijan da očito ne znaš što govoriš.
MARIO:
To je ono što je ovog trenutka očito. Problem je s onim što nije očito, što će to tek postati. Ali, svejedno imaš pravo. Ne znam što govorim. Ne znam više ni što da mislim, ni što da govorim. Nažalost, to je točno. Toliko točno da se ježim od same pomisli da se jednom moram otrijezniti. Strah me je…
ANA:
Čovječe, saberi se već jednom i kaži nešto smisleno.
MARIO:
Da se saberem? Vrtim ovu Bibliju već par sati i čitam jedno te isto. Pokušavam dokučiti što se to u njoj Petra toliko dojmilo. I zaključio sam da Svevišnji ljubav tretira kao davanje, a ne traženje za sebe. On govori o ljubavi prema drugom, a ne prema sebi. A svi mi nekako bježimo od te božanske definicije ljubavi. Nekako smo skloniji sebi nego drugima, zar ne? Ali, stjecajem okolnosti, prije ili kasnije shvatimo da je Bog u pravu a ne mi. Izgleda da je to Petar noćas dokučio i to mu je presudilo.
ANA:
Ne razumijem što hoćeš time reći.
MARIO:
Naravno da ne razumiješ. To je više nego očito, kako si ti maloprije rekla. Nema veze, shvatit ćeš, prije ili poslije. Vjerojatno, vrlo brzo. Što ono još reče: da kažem nešto suvislo. Ne, nego smisleno. Izgleda da ipak nisam toliko pijan koliko sam mislio čim ovakve sitnice pamtim. Ima trenutaka u životu kad se ne možeš potpuno napiti, taman da se ubiješ alkoholom. Možeš se ubiti, ali ne možeš napiti. Jednostavno mozak odbija poslušnost. Užasnut viđenim, više ne reagira na vanjske podražaje, pa ni na alkohol. Dvostruka tragedija. Opet sam skrenuo s teme. Dobro, možemo onda o konkretnim pitanjima, o tome kako si ga ostavila i pobjegla od njega s djecom bez ijedne riječi, samo zato što je on Srbin?
ANA (kategorično):
Nije istina. Da je to tako, ne bih se sada vraćala. Spašavala sam djecu.
MARIO:
Od koga? Od njega?
ANA:
Ne budi bezobrazan! Jučer ujutro su mi javili telefonom da je uhapšen i da će oni njegovi iz vojske vjerojatno doći i po djecu i po mene.
MARIO:
Oni njegovi? Oni naši? Svi bez imena i prezimena. Valjda u ratu ne postoje imena, samo njihovi i naši. Imena, ljudi, nisu važni, zar ne? Opet lupetam. Ide mi to u zadnje vrijeme. A tko ti je tu vijest javio?
ANA:
Jedan prijatelj.
MARIO:
Prijatelj? Da se koristim tvojim rječnikom: je li prijatelj njihov ili naš?
ANA:
Pa, ovaj, naš čovjek.
MARIO:
Aha! Ta vrsta prijatelja. Naš čovjek. Samim time i prijatelj, je l' da? Od povjerenja, razumije se. O dobroj namjeri nećemo ni trošiti riječi. E, moja Ana. Tko god ima takve prijatelje, ne trebaju mu neprijatelji. To ne da je glupo, nego je toliko glupo i apsurdno da iritira do boli. Do koske, što bi Petar rekao. Bilo bi smiješno da nije tragično. I ti, naravno, čim si to čula, odmah put pod noge.
ANA:
A što bi ti na mojem mjestu? Čekao da dođu po tebe? Da ti odvedu djecu?
MARIO:
Jesi li pokušala Petra dobiti?
ANA:
Naravno, više puta, ali su mi iz kasarne stalno javljali da me nikako ne mogu spojiti s njime.
MARIO:
Pa, što nisi otišla do kasarne, na kapiju i potražila ga?
ANA:
Strah me ulovio. Preplašila sam se za djecu. Htjela sam njih odvesti na sigurno, kod roditelja u Dalmaciju i vratiti se. Što ti uopće hoćeš od mene? Pa i ja sam samo čovjek. Stavi se u moj položaj, pa onda sudi.
MARIO:
Hvala, ne bih. I svog bih se riješio da znam kako. Inače, na prvi pogled razuman postupak, vrlo razuman. A što se nisi odmah javila telefonom kad si došla u Dalmaciju? Da čovjek zna o čemu se radi.
ANA:
Htjela sam, ali sam se posvadila s roditeljima i otac je u bijesu razbio telefon.
MARIO:
To s telefonom razumijem. Zna se to desiti. Iako bi puno bolje bilo da ga je razbio prije nego što si krenula iz Pule.
ANA:
Molim?!
MARIO:
Ništa. Nije više ni važno. Sve je to toliko prozirno i jadno da ti se zgadi. Pitaj jednom svog dragog oca je li slučajno znao za taj prijateljski poziv od jučer. Samo ga to pitaj. Uzgred, tata ti nekad bijaše velika faca u policiji, zar ne?
ANA:
Da, pa?
MARIO:
Ništa, osim da ga memorija još uvijek dobro drži. A i navike su gadne, kad se ustale. Kad ih cijeli život prakticiraš. Ne možeš ih se više riješiti, makar i štetne bile. Što ćeš, najteže je promijeniti mentalni sklop. Ako treba i zaratit ćemo, samo da to ne bismo morali mijenjati. Ma, neka se on goni u lijepu pičku materinu, gdje mu je i mjesto.
ANA:
Tko to?
MARIO:
Onaj tko je smislio taj poziv od jučer, pa tko god on bio. Uspio je, nažalost.
ANA:
U čemu?
MARIO:
U svemu. Kao što će još mnogi «uspjeti» u danima koji nam dolaze. Blago nama. I, na kraju, da zaokružimo cjelinu, odakle si onda noćas zvala, ako je tatica sredio telefon?
ANA:
Od sestre. Do tada sam se svađala s roditeljima, onda otišla sestri i nazvala.
MARIO:
Sranje, kako god okreneš. Sranje i ništa više. Svaki komentar je suvišan, deplasiran, degutantan…

(Tog trenutka iz spavaće sobe izlazi susjed Milojica, gledajući ispred sebe i pušući.)

MILOJICA:
Mario, uredio sam šta sam mogao. Trebalo bi pozvati nekog… (Tog trenutka primijeti Anu.) Ana! Otkud ti? Izvini, nisam te video…
ANA:
Što si uredio? Što ti radiš u našoj spavaćoj sobi?
MILOJICA:
Pa, ovaj, znaš…

(Ana brzim korakom prolazi pored zbunjenog Milojice, koji nemoćno širi ruke, i ulazi u spavaću sobu. Potom se čuje glasan jauk, zatim nekakvo prevrtanje, a onda tišina.)

MILOJICA:
Šta bi?
MARIO:
Idi, pa vidi.

(Milojica ulazi u sobu, potom brzo izlazi iz nje, žuri u kuhinju gdje uzima čašu vode i vraća se žurno, koliko to može u svojim godinama, opet u tu sobu.)

MILOJICA (u prolazi Mariju):
Pala u nesvest.
MARIO:
Jebi ga.
MILOJICA:
Dođi mi pomoći. Ne mogu sam. Star sam i nemoćan.
MARIO (jedva ustaje iz fotelje):
Ja sam još nemoćniji, a osjećam se kao da imam dvije tisuće godina. Koliko ono prođe od kada su razapeli Isusa.
MILOJICA:
Pusti Isusa i dođi mi pomoći.

(Dovlače Anu u polusvjesnom stanju u dnevnu sobu i poliježu je na trosjed. Ona jedva diše, guši se, potpuna blijeda i u očitom šoku.)

 

 

webmaster
www.pakom.hr